Ruske oči

Sijenke

-Ekaterina, dobro došla. -
-Dobro veče Gabrijele. - rekla sam gledajući Dimitrijevog oca ravno u oči.

Bio je već star, sjede kose i tamnih podočnjaka. Držanje mu je u svakom momentu bilo vojničko, iako je jedva sam hodao.

-Droga je odradila svoje. - rekla sam pokazavši rukom na njega. Preprodajom droge se i sam navukao na nju i koristio ju je u prevelikim količinama zbog čega mu se tijelo počelo raspadati.

Od smrti svoje žene koja je umrla na porodu, počeo je puno piti, a droga ga je dokrajčila.

-Šta je moj sin imao na umu kada je tebe poslao ovamo? -

Samo sam nezainteresovano slegnula ramenima.

-Poslati plaćenog ubicu u moj ured? - uzviknuo je ogorčeno.

-Ne brini matori, umrijećeš ili od droge, ili prirodnom smrću. Možda se i objesiš, ko zna. -

Rekla sam i kiselo se nasmijala.

-Nikada mi se ti nisi dopadala djevojčice. Imaš previše samopouzdanja za jednu osobu koja je niko i ništa. -

-Da li možemo da pređemo na sastanak, Gabrijele? - rekla sam već se pomalo dosađujući.

-Ili da mi držiš predavanja o tome kako nemam poštovanja prema tebi? - dodala sam.

-Kakav sastanak? - rekavši to podigao je obrve začuđeno.

-Dimitrij me je poslao da sa tobom razriješim preprodaju droge japanskim dilerima. -

-To je već dogovoreno draga, ja ne znam zašto je on tebe poslao. -

Bila sam uvjerena da je Gabrijel primjetio kako mi od bjesa, para izlazi na uši. Bila sam kao tempirana bomba, malo mi je falilo da eksplodiram i pobijem ih sve odreda.

-Smatrajte se pozvanim na sahranu svoga sina. - rekla sam ustajući sa stolice.

-Doviđena Gabrijele. - glasno sam rekla i zalupila vratima njegove kancelarije.

Nije ni riječi progovorio, a prigušen smijeh se razaznavao iza zatvorenih vrata. Bio je isti kao sin, odnosno Dimitrij je bio isti kao otac mu. Ne kažu džabe da iver ne pada daleko od klade.

***

Stara, oronula kuća iz predgrađa izdvajala se od ostalih. Iako je već odavno bila napuštena i u raspadu sistema, i dalje je zračila nekim gostoprimstvom. Veliko drvo jabuke je još uvijek stajalo u dvorištu i pravilo prijatan hlad nad drvenim stolom i klupama.

Skoro sve je bilo isto kao kad sam zadnji put vidjela kuću. Kuća je bila u haosu sa polja, ali šta očekivati poslije petnaest godina zapuštenosti.

Prije tačno petnaest godina na današnji dan je moj otac ujurio u kuću i naredio hitnu selidbu.

Prije tačno petnaest godina na današnji dan moji roditelji su ubijeni i zakopani pored starog hotela.

Sjećam se još uvijek, da mi je otac dozvolio da ponesem samo jednu lutku i ništa više. Sjećam se majčinog vriska koji je odzvanjao duž hodnika u kojem je ubijena, tačnije upucana. Ravno u čelo, između obrva. Nisu promašili ni milimetra.

Otac me je sakrio u ormar zajedno sa mojom lutkom koja je sve ovo posmatrala kao i ja. Sa svega deset godina sam posmatrala ubistvo mojih roditelja i svih mojih komšija, i pitala se zašto se nismo preselili ranije.

Očima desetogodišnjeg djeteta je sve to bilo prevelika trauma zbog koje sam završila na psihijatriji. Tamo je bilo još gore.

Svaki dan sam gledala luđake koji divljaju po hodnicima mentalne ustanove i bezuspješno pokušavala uvjeriti doktore da nisam luda.

Kako je vrijeme prolazilo počela sam umišljati razne stvari i viđati sjenke koje nisu postojale.

U svojoj glavi sam stvorila zamišljenog prijatelja, kojeg sam s vremenom pretočila u stvarnost. Počela sam razgovarati sa njim, i za sve loše što bi se dogodilo govorila sam da je kriv taj moj prijatelj.

Kako sam uvijek bila živahno dijete, nekako sam uspijela pobjeći van svoje sobe i sakriti se u sobu za ispitivanje. Tada je došla jedna žena, pričala je kako ona može stupiti u kontakt sa mrtvima i kako joj oni pomažu.

Pomislila sam, možda je moj prijatelj mrtav. Možda je duh. I tako je moj stepen ludila postajao sve viši.

Pričala sam sa krvavom Meri, zaljubila se u dječaka po imenu Džek koji je poginuo u požaru.

U jednom u mnogobrojnih razgovora sa duhovima, Džek mi je predložio plan kako da pobjegnem iz ludnice. I za divno čudo taj plan je uspio.

Pobjegla sam daleko od ustanove koju sam nepunih pet godina smatrala domom.

Sa svojih petnaest godina sam počela raditi teške fizičke poslove koje nisu mogli izvršavati ni muškarci, a kamoli dijeca.

Sa šesnaest godina sam prvi put došla u dodir sa drogom i tada moje ludilo prestaje. Tada počinje moja zavisnost. Konzumiranjem droge sam zaboravljala na svoje izmišljene prijatelje i potpuno se predala uticaju droge.

Sa drogom sam upala u velike probleme, i tada me je uhvatila policija. Poslali su me na odvikavanje od droge, a kada sam se vratila zadali su mi jedan zanimljiv zadatak. Trebala sam raditi kao dvostruki agent, sa jedne strane sam bila i dalje zavisnica od droge, a sa druge sam bila dio tajne službe.

Sve mi je to brzo dosadilo s obzirom da sam imala jedva osamnaest godina, počela sam tražiti nešto što bi ispunilo moje kriterijume.

I opet iako sam se vratila na pravi put sve je to nestalo kada sam počela ubijati. Bilo je lako, zarađivala sam velike sume novca na jedno obično oduzimanje života. U početku nisam marila za ekonomski status svojih žrtava, ali kako sam starila počela sam prihvaćati samo poslove koji su obuhvatali smrt veoma bogatih ljudi.

Sve je to trajalo dok me Dimitrij nije uhvatio i zatvorio jer sam ga pokušala ubiti. Nikada do tada nisam doživjela fijasko, ali imali su doušnike.

I eto me sada ovde poslije svih tih mučenja opet san na vrhovnom mjestu, opet sam se vratila gdje i pripadam. Iako više nisam željela imati bilo kakav odnos sa drogom, nisam ni željela da me muči kao zadnje pseto.

-Zdravo Džek. Odavno se nismo vidjeli moj američki prinče. - prošaptala sam sjenci na zidu.

***

-Gdje si ti do sada? -
-Dimitrij nešto ću ti reći. - procjedila sam kroz zube.

-Šta to? -
-Odjebi.- glasno sam rekla i zaobišla ga te krenula ka mojoj sobi.

-Ti znaš, Ekaterina, da si još uvijek moje vlasništvo. -

-Nisam ja tvoje ništa, sada me pusti na miru. - prosiktala sam i ljuto ga pogledala.

-Da li sam ti nekada rekao da imaš zmijske oči? - pitao me je.

-Rusi su takvi. - rekla sam i prevrnula zmijskim očima.
Približio mi se i pribio me uz zid.
-Ove ruske oči, ove zmijske oči su moje. - prošaptao mi je na uho.

-Ti si sva moja, tvoja duša, tvoje tijelo, tvoje oči. Svaku tvoj malecki, milimetarski dio je moj. -

-Varaš se Dimitrij, grdno se varaš. - rekla sam pokušavajući se provući ispod njegovih ruku, ali ne, bio je previše snažan.

Gledajući u Dimitrija, primjetila sam sjenku u pozadini. Vrlo poznatu sjenku koja je nosila nož. Dimitrij je pao na pod, a njegova crvena krv se razlila po hladnom kamenu od kojeg je pod i bio sačinjen.

-Džek?! Zašto si to učinio? - rekla sam zaprepašćeno gledajući sijenku.

.
.
.

Ii evo novog nastavka. Nadam se da vam se sviđa. Počeću novu priču, biće ljubavna. Šta mislite šta će se desiti u novom nastavku?

Vote+komm. 😄❤