Rušenje jednog svijeta

245 15 0
                                    

Cijela obitelj je ponovno bila na okupu. Adela, Bruno, Ivan i Neo. U kući su bili i njihovi drugi prijatelji i obitelj kako bi proslavili što se Neo vratio.

No, iako su svi bili tu oko nje, Adela se osjećala usamljeno. Jedna osoba joj nikako nije mogla izići iz glave.

Osjećala je grižnju savjesti jer bi se sada trebala veseliti povratku svoga sina, ali umjesto toga ona razmišlja o muškarcu koji bi joj,  kada bi dala oduška svojim maštanjima, oduzeo svu ovu sreću koju sada ima.

Nije htjela da napokon kada je sve kako treba biti, ona bude ta koja će ponovno razoriti ovu obitelj.

Sve što treba učiniti je zaboraviti. Ali kako je teško izbrisati tragove koji su tako duboko urezani u srcu.

Amnezija bi ju sada spasila. Nešto čime bi zauvijek zaboravila ono što osjeća prema Damjanu.

Iako se trudila izbrisati ljubav prema njemu mržnjom i predbacivati mu to što ju je prevario, nije mogla. Ljubav je uvijek bila jača od bilo kakvog osuđivanja i bilo kakve izmišljene mržnje.

"Adela, jesi li dobro?" Bruno joj je prišao.

"Što? O, da. Dobro sam."

"Ne izgledaš tako. Želiš li leći? Odmori se."

"Ne. Moj sin je sada napokon samnom. Želim biti uz njega."

"U redu. Znaš što? Sutra bismo mogli otići do tvog psihologa. Sada kad je Neo tu može ti smanjiti terapiju, a možda i potpuno ukinuti."

"Da... To bi bilo divno."

"Hajde, Neo, reci nam. Gdje si ti bio svo ovo vrijeme? Kakvi su bili ti ljudi prema tebi?" Upita ga Vivian.

Adela se odmah ubacila između njih.

"Ne, ne, ne. Majko, ovo je sretan dan. Dopuštene su samo sretne misli. To ćemo ostaviti u prošlosti."

"U pravu si. Bolje je ne prisjećati se ružnih uspomena. Pamtit ćemo ovaj dan još dugo." Odgovori joj Vivian.

"Mama, tako si mi falila." Neo ju ponovno zagrli. Koji je to bio put ovaj dan? Nemoguće je izbrojati. Od sada će biti još više nerazdvojni nego prije.

"I ti meni, Neo."

"Oprosti, Neo." Ivan se napokon pojavio i izašao iz svoje sobe. Adeli je bilo drago da je skupio hrabrosti za to. Očajavanjem neće nigdje dospjeti.

"Ma nema veze. I ja sam tebi potrgao jednu igricu. Mislim da smo sada kvit."

Adela se nasmijala. Kako je moguće da je njegova otmica tako malo traga ostavila na njemu dok je ona morala posjećivati razne liječnike kako bi joj pomogli?

Vjerojatno je tu snagu naslijedio od Brune. Bruno je uvijek bio snažan čovjek. Nikada nije previše pokazivao svoje osjećaje. Možda ju je tako izgubio. Možda ona treba nekoga tko je sličniji Damjanu.

Razni ljudi su bili tu, došli su se radovati s njima. No nitko od njih nije dijelio Adelinu tugu. Nitko nije ni slutio što se to događa u njezinu srcu.

Pogledala je na mobitel i vidjela kako je dobila poruku prije dva sata, no još ju nije pogledala. Bila je od Damjana.

"Želim da ponovimo onaj susret."

Nasmiješila se. I ona je to jako željela. Iako si nije dopuštala da to učini, voljela je razmišljati o tome kako bi to izgledalo.

"Ja to ne želim." Odgovorila mu je.

Njegov odgovor je stigao prije nego što je očekivala, nije ga trebala čekati dva sata. Kao da je samo čekao na njezin odgovor.

"Znam da želiš."

Cijena ljubaviWhere stories live. Discover now