Oduvijek sam htjela biti nečija poezija, ali ti si me pretvorio u list papira.

Imam noć. I tebe noću.

Onda kad te nitko drugi nema.

Imaš noć. I mene noću.

Kad postajem jedina stranica u kojoj možeš pohraniti one skrivene dijelove sebe.

Kako sam ja postala taj dio tvog dnevnika koji sadrži najdublje priče? Onaj dio u kojem piše tko si zapravo ti. Onaj dio u kojem otkrivaš svoje snove i želje. U kojem pričaš o stvarima koje te istinski vesele, o tome što te ispunjava, o ljudima koje voliš, o životu kakav želiš živjeti. Onaj dio u kojem zakopavaš svoje najveće strahove i noćne more.

Oduvijek sam htjela biti nečija poezija, ali ti si me pretvorio u list papira. Zvuči ružno. Da sam nečija poezija kako bi izgledala? Jesi li ikad postavio takvo pitanje? Bi li bila kratka, duga? Pažljivo osmišljenih riječi ili samo nabacanih misli? Da li bi bila pisana dugo, danima, tjednima, možda nikad dovršena? Ili bi bila napisana u jednom satu ili minuti? Možda bi u tim riječima ostavio svoju dušu? Ili bi pronašao samog sebe? Bi li mi otkrio stvari koje ni sama neznam? A možda uopće nebi znao tko sam..

Sad kad bolje razmislim, ne želim biti nečija poezija. Ne nečija.

Oduvijek sam htjela biti nečija poezija, ali ti si me pretvorio u list papira koji izgara od želje da bude ispunjen. I onda kreneš pisati. Pažljivo, sporo, svojim najljepšim rukopisom, brižno pazeći da me ne pokidaš. O svemiru , zvijezdama, životu i o onome izvan života. O vremenu u kojem ne postoji vrijeme, o postojanosti u nepostojanju i o nestajanju u postojanju. U mene upisuješ dijelove sebe koje drugi ne čitaju.

Još jedna noć, još jednom ti.

Ti koji si mi pokazao kako izgleda kad postaneš nečiji prazan list.

I ja.

Ja koja sam naučila koliko su moje želje bile male, kad sam htjela biti samo nečija poezija.