Čuo se pucanj. I krik. A onda tišina. I iako niko niti je došao iz te Donje mahale u Gornju niti je otišao svi su znali šta se desilo. Čak i kako. Znali su da je Hasib iz nekakve puške koju je još njegov babo napravio pucao u Nusreta. Znali su da je Nusretova desetogodišnja kćerka Senada, babina mjezimica, stajala pored njega i govorila mu da bježi. Nusret je bio okrenut leđima i nije vidio da se njegov komšija , a uskoro i njegov ubica približava i govorio je kćerki da se ne plaši. A kad se okrenuo bilo je kasno. Uspio je samo primiti metak u lice umjesto u potiljak. Krv sa dijelovima kostiju i mozga poprskala je ulazna vrata oblikujući Senadin odraz.
Hasib je s puškom u ruci produžio putem do stanice milicije tri kilometra dalje. Putem ga je pokupio rođak koji ništa nije znao i odvezao ga do pred stanicu. Hasib je uradio šta je uradio i otišao u zatvor. Od tog trena pa do svoje smrti, četiri godine kasnije moglo bi se reći da je od svih najbolje prošao. Oni koji su ostali, njegov babo od sedamdeset godina, žena s glavoboljama, odrasli sin i kćerka, Nusretova žena, dva sina i kćerka morali su nastaviti živjeti.
Svašta se pričalo. Pričalo se da je tog dana imao razmirica sa Nusretom. Jednu od bezbroj još od momačkih dana. Pričalo se da ga je Nusret maltretirao i dok su radili u Mostaru. Pričalo se svašta. Kao i uvijek. Čim je Hasib smješten u zatvor Foča, njegov sin je, na nagovor amidža, otišao u Njemačku. Kćerka i žena se klonile i mahale i priča. Nusretova žena uskoro dobi udar i umrije prije nego je doktor stigao. Od srećne porodice ostadoše dva sina i kćerka koji su bili sve samo ne sretni.
