Otac joj je uništio djetinstvo, stoga Amber Barrow je bila primorana da se sa devetnaest godina zaposli kao dostavljač pice. Svaki dan po pedeset narudžbi je bio lagan zadatak nakon što je upoznala njega.
Mješavina humora i romanse, knjiga koja će v...
Slušam muziku dok se u drndavom busu vozim do picerije kako bi započela još jedan radni dan. Mislim da se ova vrućina skoro pa i ne može opisati, pogotovo kada ste i uniformi poput moje. Danas je mnogo toplije nego što je bilo juče i samim tim mi je dozvoljeno da nosim laganiju odjeću; crna majica na široke bretele i poderani šorc ali, nažalost, crne boje. Na nogama su mi ipak patike jer se motor ne može voziti u sandalama, štiklama ili u nekim slučajima i japankama.
Ostavljena na stanici idem ka službenom ulazu i, pozdravljajući sve redom, krenem u kancelariju. Svi su već na svojim radnim mjestima i na stolu me već čeka spisak pica koje treba da pokupim i dostavim, iako će ih biti još.
Odmah se bacam na posao, uzimam crnu torbu sa logom picerije i stavljam je na rame. Uzimam već napravljene pice i nosim ih do motora te krećem. Prva narudža - istočni dio grada, kuća broj osamnaest. I sama picerija se nalazi na istoku grada tako da mi neće trebati puno do tamo. Možda tri ili četiri minuta.
Nakon što sam dostavila picu, čeka me narudžba kod bračnog para, mojih vjernih mušterija. Mislim da se njihova ljubav može nazvati onom pravom, imaju predivnu kćerkicu Helen koja me uvjek čeka u dvorištu sa starim psom koji će uskoro otići. Na početku moje ' karijere ' dostavljača, lajao je na mene kao na poštara, sve dok, nakon mjesec-dva nije shvatio da sam ja ta koja mu donosi taj slasni obrok. Skoro svako jutro naručuju picu samo zbog njega. Mislim da je ovisan.
"Vanessa!" čujem Helen kako se dere i odmah mi se stvori smješak na licu. Parkiram motor i potrčim joj u zagrljaj.
"Zdravo slatkice! Donjela sam tvom druškanu najslađi obrok" zakikotala se i uzela picu te iz svog džepa izvukla pare i dala mi ih.
"Gdje su mama i tata?" pitam je.
"Otišli su za vikend do kuće na jezeru a ja sam sa bakom" još uvjek se smješi.
"Onda bolje da krenem dok me baka ne potjera metlom" jednom se to stvarno desilo. Mislim i vama bi, da ste baka, bilo čudno da vam unučica skoči u zagrljaj djevojci koja je sišla sam motora i nosi crno, a zatim je vidite kako daje novac istoj toj djevojci. Helen se ponovo zasmijala i, nakon još jednog zagrljaja, otišla sam u svoj surovi život - raznošenje pica.
Nađi lokaciju, pozvoni, dostavi, vrati kusur, sjedi na motor. Taj proces mi je čak bio napisan na upustvima za rad.
Dolazim i do sledeće kuće. Skromna je i mala a kada otvorim vrata zateknem dvije tinejdžerke koje imaju možda petnaest godina. Lica su im umrljana šminkom koju su pokušavale da koriguju korektorom ali su se samo smecale. Blam ih je pogledati me u oči zbog toga.
Zatim krećem dalje, sledeći stan je na zapadnoj strani grada, zgrada broj devedeset tri, sprat broj pet, stan trideset dva. Vrata su veoma skupa, kao ogledalo crne boje a kvaka je istog dizajna. Čujem korake i vrata mi otvara riđa djevojka skoro sivih očiju, na sebi ima profesionalnu šminku i na njoj je odjeća koja više otkriva nego što pokriva.
"Ljubavi, evo pice!" proderala se dovikujući muškarcu čije noge vidim kako su prekrštene na stolu, ali ostatak ne vidim. Cura bez riječi ode do svog momka, vidim ruku kako joj pruža novac i ona dolazi do mene.
"Evo" uzmem novac iz njenih ruku i vraćam joj kusur "on inače ne voli ove pice, ali ne želi da me izgubi pa ih jede" šapne mi kao da smo najbolje prijateljice od malena.
"Aha" nezainteresovano kažem i napustim stan.
I tako, stan po stan, kuću po kuću, privodim dan kraju. Ostala mi je još samo jedna zgrada, mrak je već pao i penjem se stepenicama do stana. Vrata su obična drvena sa ne-tako-jakom kvakom. Pozvonim i čekam. Predpostavljam da je starija osoba jer njemu ili njoj treba puno vremena. Napokon, vrata mi otvara starica koja se, vjerujem, bliži devedesetima.
"Veče, naručili ste Margaretu?" starica mi se osmjehnula i promumlala nešto a zatim otišla u stan po novac. Čekajući je (po drugi put) skrenula sam pogled na bat koraka koji sam čula, a zatim sam poskočila. Na dva metra dalje od mene, na vrhu stepenaca, stajao je maldić duge kovrdžave kose. Dečko kojeg sam juče srela. Brzo skrenem pogled, u nadi da me se ne sjeća, ali kraičkom oka vidim kako mi se približava.
"Ponovo se srećemo?" obrati mi se i neki, neki mali sitni djelić mene, osjeti se srećno jer me se sjetio.
"Izgleda" nervozno kažem uz osmjeh. Sada, da je upitanju bilo ko drugi, nastupila bi neugodna tišina. Ali pošto je sada u pitanju on -to se ne može desiti.
"Danas ti je bio naporan dan?" i eto njega. Ponaša se kao da se znamo od rođenja.
"Zapravo, ne baš. Ljudi ne naručuju pice srijedom toliko često" održavam opuštenu facu, ali u sebi pomalo ludim.
"Zar ne bi trebala danas biti najveća gužva?" pita me. U potpunosti mu se okrenem ali me prekine bat koraka koji dolaze od žene. Okrenem se i primim novac te vratim kusur i krenem niz stepenice jer imam još dvije narudžbe.
"Ako sada naručim picu, hoćeš li mi odmah dati, ili ću morati čekati svoj red" jesi li ti ozbiljan?
"Nemam picu sa feferonima trenutno kod sebe, znaš?"
"Kako znaš da ću tu da naručim?" približi mi se za korak a ja se za isto toliko udaljim. Postajem nervozna, dlanovi mi se znoje i brišem ih o crne bermude. Moram se pokrenuti.
"Znaš šta? Ne znam. Da sada naručiš picu, ne bi ti je donjela jer je moja smjena gotova a i da nije morala bi da je pokupim u piceriji koja je na drugom kraju grada i uz to trebam da dostavim još dvije pice. Tako da, ukoliko pokušavaš da mi pomogneš, ili šta god da radiš, jer mi stvarno nije jasno šta je to što radiš, samo prestani" mislim da je moja opuštena maska potpuno spala. On me gleda sa osmjehom vjerovatno zabavljen jer vidi koliko sam se unervozila kada mi se približio. Ispravka, pokušao približiti. Progutao je pljuvačku. Jednom, dvaput, vjerovatno birajući prave riječi.
"Ne znam nije odgovor" udahni, izdahni. Otvorim usta da nešto kažem, ali mislim da nam je svima poznat taj osjećaj kada ostanemo bez taksta. I iako sam mislila da se ovo neće dogoditi, potresena sam. Na sekundu razmislim a ona jednostavno istrčim niz stepenice zgrade i pojurim motorom ka sledećoj lokaciji.
Jesu li svi muškarci koji nam se svide ovakvi? Glupo pitanje, znam. Ali tako se i osjećam. Glupo. Nisam sigurna da li da plačem ili se smijem. Trenutno sada, vozeći se do obližne zgrade, jedina riječ o kojoj rezmišljam je glupo.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
