Izabrana-ZAVRŠENA

6. dio

Budim se sa pritiskom u ušima. To mi se stalno događalo kada bi zaspala u autobusu kada bi išli na neki izlet. Obožavam putovanja. Jednostavno imaš osjećaj da bježiš od svih problema, da ideš u potragu za nečim novim. Jednostavno imaš osjećaj da se ponovno budi dijete u tebi. Odmah mi srce zaigra i jedva čekam da dobim slobodno vrijeme i podivljam. Postanem svoja, bez pravila i bez granica. Volim se takvu.

No ovo putovanje i nije bilo nešto ugodno. Jednostavno se ne možeš opustiti kada znaš da si otet. Gomila misli mi prolazi kroz glavu. Hoću li vidjeti sutrašnji dan? Što će se dogoditi sljedeće? Kuda me uopće vodi? Zašto se ovo sve meni događa?

Vozili smo kroz neku pustu cestu. Sve mi je nepoznato. Pretpostavljam da su rani jutarnji sati, jer sunce nije visoko i jos je staklo hladnjikavo. Pogledala sam prema njemu. Bio je potpuno opušten. Vjerojatno smo stali negdje, ali nije me budio, jer više nije imao na sebi košulju, nego kratku crnu majicu i kratke hlače. Sjedio je opušten i koncentrirao se na cestu. Netko bi rekao kako nije normalan jer vozi izrazito velikom brzinom, no mene to ne smeta. Ne zato što imam većeg problema od toga, nego jednostavno uživam u tome, na mamu.

Gdje li je sad ona? Da li se brine što nisam došla kući. Možda još spava, možda zove okolo da li sam prespavala kod nekoga i brine se. Ne znam. Ali činjenica da možda nikada neću niti saznati mi je tjerala strah u kosti. 

Posegnula sam za torbicom i vućem mobitel iz nje. Ne radi. Naravno, ispraznila mi se baterija još prije. Htjela sam ga vratiti u torbicu kad je on ispružio ruku i promrmljao:

-"mobitel!"

Ionako nisam imala koristi od njega. Predala sam mu ga uz uzdah. Uzeo ga je te stavio ispod sjedala, izvukao je svoj i dodao mi ga.

-"dva poziva, nemoj napraviti neku glupost"- rekao je. 

Uključim telefon. Na zaslonu je bila njegova slika sa još jednom starijom ženom i dečkom mojih godina. Možda su mu to mama i brat. Iako nisu sličili jedan na drugoga ni pola posto. Ubrzo sam se sjetila zašto imam mobitel u ruci te pogledam na sat i vidim kako je tek pola 6. Pa ne mogu mamu zvati sad. Svi spavaju i probuditi ću malenog. 

-"mogu li ih odgoditi?"- upitala sam no odgovora nije bilo.

Počela sam tipkati mamin broj. Ne želim izgubiti priliku i ne želim da se svi okolo brinu za mene zbog moje gluposti. Smišljala sam izgovor u glavi dok je slušalica zvonila. Molim te javi se, pomislila sam.

-"dobro dovraga di si ti??? Šta zoveš tako rano vraćaj se kući, dosta mi je više tih tvojih sranja. Čime sam to zaslužila? Čime su oni to zaslužili???"- govorila je bijesno. Da može izlupala bi mi guzicu vjerojatno i zaključala me u sobi na tjedan dana. Mogla sam osjetiti kako bi mi najrađe spakirala stvari sada i izbacila me van. Ali nije znala što se događa uopće, i to me boljelo, jer ni sama ne znam što da joj kažem.

-"mama nemam vremena. Ostati ću kod prijateljice s posla u Osijeku jedno vrijeme. Sve dok se ne smirim i dok se ti ne smiriš. Neću se javljati često jer mi mobitel ne radi."- rekla sam joj suzdržavajući suze. Imala sam najjadniji izgovor ikada. Ovo bi mogao biti zadnji put da me čuje, da ja nju čujem. I još k tome neću više nikada ćuti moju braću i sestru. Prisjetila sam se zadnjih trenutaka s njima. Uvijek sam se ponašala kao kreten prema njima. Suza se na kraju iskrala i držala sam dah kako me ne bi čula da plačem. Htjela sam vrištati. Ruka mi se tresla i jedva sam držala telefon na uhu, brišući suze i pokušavajući ih zaustaviti.

Najednom mi je uzeo mobitel iz ruke, stavio ga na uho i stisnuo ramenom kako bi mogao držati obje ruke na volanu. Nije niti pogledao u mene. Samo se i dalje koncentrirao na cestu kao da će nešto iskočiti svakog trenutka.