Byersov institut

13. The Mad Scientist (part IV)

Gledali smo jedno u drugo neko vrijeme, te nitko nije progovarao ni riječi. Tišina. Ali ona ugodna. Oboje smo se lagano smiješili. Odmaknula sam se od ormara i naslonila na stol za operaciju iza mene. Naravna, našla sam čisti dio, te se nalaktila na njega okrenuta mu leđima dok sam gledala Ethana i dalje u oči cereći se k'o budala.

"Sjećaš li se nečega iz svoje prošlosti? Mislim, rekla si da imaš amneziju." nije skidao pogled s mene.

"Da, imam amneziju, ali ne potpunu. Iako se i dalje ne mogu sjetiti svega. Sjećam se jedino da mi kemija nije išla i da mrzim kada me zovu mala. To se vjerojatno ni neće promijeniti." spustila sam pogled na pod jer se odjednom činio jako zanimljivim. Osjetila sam rumenilo u obrazima, te spustila glavu još malo niže kako bi mi kosa prekrila lice. Čula sam Ethanov smijeh u pozadini.

"Mala." promrmljao je.

"Jesi li ti to mene upravo nazvao..." dignula sam glavu najbrže u životu. Čudno da nisam vrat polomila.

"Malenom? Da!" prekinuo me je i prasnuo u smijeh.

"Ha-ha! Jako smiješno." okrenula sam očima i prekrižila ruke na prsima.

"Naravno da je, mala." podbadao me. Nije dobio reakciju na to s moje strane.

"Mala! Mala! Mala! Mala!" nije prestajao.

Jurnula sam prema nijemo, ali njegovi refleksi, očito jako dobri, su proradili, te se dao u trk prije nego što sam došla do njega. Počeo je trčati po sobi. Usput me zafrkavao. Non-stop me zvao Mala. Nije prestajao. Ja sam ga lovila. Trčala sam za njim cijelo vrijeme. Čak sam i dala sve od sebe, ali on je bio brži, čak i dok se nije trudio. Doslovno je skakutao dok sam ja ostajala bez zraka i dok me nešto počelo probadati u trbuhu. Mislim da je to slezena. Kroz otvorena vrata je izjurio van, a ja za njim. Ušao je u sobu preko puta, te se počeo penjati po urušenom kamenju, a ja sam lagano usporavala. Stao je na mjestu i čekao me. Kada sam konačno stigla do njega, on je u hipu opet jurnuo van. K'o djeca smo. Prešao je u prostoriju s medvjedićem, a ja sam kaskala dobih 5 metara za njim. Kada sam konačno ušla u sobu on me čekao iz ormarića s medvjedićem.

"Ulovi me ako možeš!" isplazio mi je jezik.

Krenula sam na njega, dok sam skupila svu svoju snagu, ali on je bio brži, te je izjurio van. Nije bio daleko, stajao je na sredini hodnika, ali sam ja uzela takav zalet da sam prešla i njega i ostatak hodnika i zamalo se zabila u zid. On se nije ni trgnuo, samo je gledao u zid ispred sebe, onaj između medvjeđe i creepy sobe. Lagano sam se dogegala do njega. Stala sam odmah do njega i dalje držeći ruke na koljenima. Pogledala sam u zid, te glasno uzdahnula.

"Misliš li isto što i ja?" upitao me Ethan gledajući u mene sa smiješkom na licu. Kimnula sam potvrdno glavom na to.

"Nisam ugasila vatru ispod staklene posude." otišla sam tamo i puhnula u vatru kako bih ju ugasila.

"Nisam na to mislio." čula sam Ethana kako uzdiše i govori.

"Nego na što?" upitala sam vraćajući se k njemu.

"Vidiš li što piše na zidu?" pokazao mi je rukom na zid ispred. Pažljivo sam pročitala.

"Aha!" uskliknula sam. Zakolutao je očima.

Na zidu su pisale upute. Tamo su bile cijelo vrijeme, samo što nismo obraćali pažnju na njih. Vratila sam se bocama i epruvetama, te uzela šibice kako bih opet upalila vatru. B42+TI=Plava ponavljala sam si u glavi, te dodavala u posudu s dva grla tekućinu iz boca s etiketama B42 i TI. Bila sam nervozna tako da su mi se ruke tresle, tako da mi se tresla boca u rukama i tekućina u boci. Dodavala sam oprezno tekućinu kroz grlo boce. Kada se mješavina ugrijala, poprimila je plavkastu boju. To sam izlila u jednu tikvicu. S i O.P daju žutu, što je bilo iduće. Lagano sam uzela boce, jednu po jednu, te njihovu tekućinu zagrijavala na vatri. Nakon nekog vremena tekućina je požutila, pa sam i nju prelila u tikvicu. Uzela sam žutu i plavu tikvicu, te tekućine izlila i ponovno zagrijala. Ovaj put je bila zelena, boja koju sam i htjela, što je značilo da sam dobila kiselinu. Ugasila sam vatru i uzela kiselinu.

"I?" taman je ušao Ethan. Zadovoljno sam mu mahnula tikvicom ispred nosa. Na što mi je namignuo. Prošli smo kroz vrata preko puta, te zatekli prizor kakav smo i ostavili, samo što su se zavjese opet počele vijoriti. Ethan je maknuo lopatu, a ostatak kamenja ispred vrata bacio na hrpu s ostalima. Tako mi je raščistio put, te sam slobodno došla do vrata i uzela lokot u ruke promatrajući ga. Kada sam ga pustila, malo sam pridigla kiselinu i lagano ju počela izlijevati po lokotu. Lokot se doslovno otopio, kao što smo i mislili. Ostatak željeza pao je na pod. Vrata su bila slobodna. Desnom rukom sam spustila tikvicu s ostatkom kiseline na pod, a kad sam se pridigla lijevu ruku sam naslonila na vrata, te ih sasvim lagano gurnula, skoro pa ništa. Vrata su se otvorila, te prvo što sam vidjela bio je žuti zid. Nadala sam se da će ovdje biti Adam, ali nismo ga našli.

"Idem zapisati dnevnik, jer poslije možda neću stići." rekla sam Ethanu, te dnevnik izvadila na stol.

Adama nema. Ne možemo ga pronaći nigdje.

"Samo to? Od cijelog dana?" upitao me je Ethan koji je stajao točno iza mene. Točnije, iza moga vrata. Vrisnula sam.

"Ti nisi normalan." rekla sam stavljajući ruku na srce.

"To sam samo ja, ne brini se." rekao mi je stavljajući svoje tople ruke na moja ramena okrećući me sebi.

"Ma znam, ali svejedno ne volim kad se ljudi šuljaju iza mene." objasnila sam mu dižući glavu. Zapravo i nije bio jako visok, bio je za pola glave viši od mene.

"Koga si očekivala? Adama?" podbadao me sa smiješkom.

"Nikad ne znaš. Nije ugodno biti u ovoj situaciji. Psihopat je na slobodi, a ni ne znaš gdje je niti što planira napraviti." rekla sam spremajući stvari i krenuvši prema vratima.

Na vratima sam stala i zamislila se, no samo na trenutak.

"Ideš ili ne?" upitala sam Ethana s laganim smiješkom okrećući se iza.