47

7.6K 230 38
                                    

Ljudi mojii prošlo je mjesec dana od kako sam izašla iz bolnice i nikad se nisam osjećala življe!!

Krenula sam u treći razred gimnazije prošli tjedan i ponovno sam se počela družiti sa svojim društvom koje je prestalo ponašat se prema meni kao da sam od stakla..

Upravo sam sjedila na stepenicama u školi dok sam čekala da dođe profesorica i počne naš zadnji sat danas

"Jesi vidjela Jacka? Tako je bio lijep..o obučen" brzo je dodala zadnji dio Anna

"Opaaaa jesi se ti to zaljubila ??"

"Ja?? Ne? Otkud ti to?" Počela se branit a ja umirati od smijeha

"Nisam znala da ti se sviđa takav tip"

" Zašto Ne? Šta mu fali? Ovaj..mislim..pa ni ne sviđa mi se"

"hahahahaha daj stvarno.. Ma ništa mu ne fali čak štoviše mislim da se i ti njemu sviđaš "

"Ozbiljno to misliš?"

"Da..Pa Pogledaj ga sad evo,ne skida pogled s tebe" i napravila je i bila sam u pravu gledao je u nju i kad je ona pogledala u njega on joj se nasmiješio

Iskreno da vam kažem,bila sam ljubomorna.

Bila sam ljubomorna jer sam svjesna toga da ja to nikad neću doživjeti.

Ja to nikad neću doživjet samo zbog Zayna,samo zbog njega ja nikad više neću vjerovati muškom rodu...

Iako sam vam rekla da se osjećam življe ne znači da se ne sjetim Zayna i svega ostaloga.

Ubrzo je prošao i taj sat,i moj put do kolodvora i put od busa do kuće..

Škola jedva da je počela a meni je već dosta.

Kao da sam upala u kolotećinu,ujutro se ustajem rano pa učim sve do polaska u školu a kad dođem iz škole jedem,učim i spavam.

I to je sve što se dešava u mom životu,no dobro...kako god.

/ 2 mjeseca kasnije /

Idalje ništa se ne događa u mom životu,samo škola,učenje,jelo,spavanje.

Sada je bio četvrtak i imali smo 6 sati što je bilo zapravo pravo čudo pa smo išli na kavu.

Na kavu sam išla sa četiri ostale cure koje su iz mog mjesta samo zato što se znamo oduvijek,išle smo u osnovnu skupa i zato što idemo na isti bus.
Inače kao osobe mi se ne sviđaju ali šta je tu je.

Ušle smo i našle jedan jedini stol prazan pa smo sjele i kad sam ja izvadila novčanik iz torbe i skinula jaknu i jednostavno se namjestila počela sam promatrati ljude koji su tu oko nas.

Pogledala sam malo desno ispred sebe i zaledila mi se krv u žilama i u trbuhu mi se stvorila mučnina.

Susrela sam se sa onim smeđim savršenim očima koje su nekad zapravo često znale postati crne,toliko strašne da bih mogla pasti u nesvjest od straha.

Zaboravila sam disat i par sekundi sam samo gledala u njega i jedino što sam primjetila je smješak na njegovom licu odnosno usnama.

Bio je tako damn.

"Elena,šta ti je? Jesi dobro?" Doslovno me cura udarila u ruku jer ju nisam bila doživljavala

"Da,zašto?"

"Izgledaš ko da si duha vidjela"

"To se ona zaljubilaa"druga je rekla pa se i treća ubacila

"Dadadada u onog tamo.." objasnila im je gdje sjedi i sad su sve gledale u Zayna i ja sam bila ljuta zbog toga.

Zašto? Šta mene briga ko ga gleda? Mogu se i jebat što se mene tiče,nije moj problem.

Ali mi je smetalo i bila sam ljubomorna i u isto vrijeme ljuta na samu sebe što mi to smeta.

Silovao me je više puta,oteo,tukao a ja sam ljubomorna što ga druge gledaju? I još mi je lijep? Da...ja definitivno trebam na psihijatriju....

"Bome je dobar.."počele su ga komentirat

"Pričate gluposti" rekla sam i na svu sreću došla je konobarica i prekinula ovaj neugodan razgovor koji hvala Bogu nismo nastavili.

Bilo mi je toliko neugodno zbog Zayna i onda sam skroz pogledavala u njega i onda bi i on pogledao i sve bi bilo tako neugodno...

I da,prvi put sam ga vidjela u košulji,imao je na sebi bijelu košulju na kojoj je prvih par dugmeta bilo otkopčano koja mu je savršeno isticala nabildano tijelo,nije bio previše nabildan što ja stvarno ne volim.. bio je taman..savršeno građen..

A također je pio i neki alkohol..izgledao je malo je reći savršeno

Nitko nebi pomislio da je on zapravo toliko opasan,zloban i jednostavno psihički bolestan čim mi je sve ono radio..

Prvo vam se želim zahvaliti od srca na gotovo 17K i +1000 votea!!!!!

Znam da će ovo zvučati super cringey ali kad sam skupila hrabrosti i ignorirala strah od osuđivanja nisam ni pomislila da će itko a kamoli toliko vas čitati!!

Ne možete zamisliti koliko mene jedan vaš komentar razveseli,koliko mi znači i koliko dobijem nekakvo samopouzdanje..jednostavno budem sretna i stvarno hvala vam od srca što pratite ovu priču i baš zbog vas ju i nastavljam pisati iako sam mislila već 100 puta prestati...

Hvala vam do neba i nazad

Ly❤

KidnappedWhere stories live. Discover now