Za Petra.

0.

Nikada u sebi nisam vidjela ništa obično. Nisam bila obična djevojka, kao i sve druge, i to moram priznati, koliko god to bilo monotono za početak priče. Sve su one bile umišljene, nepromišljene i zle, a ja sam bila prisiljena na život s njima. Oduvijek sam zarobljena u ovoj zemlji, željna slobode, željna života u nekoj drugoj zemlji, na drugom kraju svijeta. Naravno da mi se nije sviđala činjenica da sam svoj dobar dio života morala provesti ovdje, na samom jugu Hrvatske. Od cijelog svijeta, morala sam završiti ovdje. Zamisli! Zašto me Bog smjestio baš ovdje, nitko neće znati. Ali želim znati. Želim znati zašto je baš meni, od svih svojih kćeri, dao život pun borbi, nesreće, padova bez uspona i propadanja u zemlju, ali u tišini. Ne smiješ ovdje ništa reći, osudit će te odmah. Pokušala sam se prikloniti većini, ali ja nisam rođena bezobrazna. Rođena sam sa srcem, s osjećajem. I zato još danas mrzim i sebe i svoju dušu s osjećajem. A mogla sam biti hladna, kao i svi ostali.

Dugo sam, dakle, lutala tražeći nekoga tko će mi dati nadu u bolji život. Tražila sam osobu kojoj bi se mogla baciti u zagrljaj i reći joj sve što mi je svo to vrijeme bilo u glavi, ali prekasno sam shvatila da prijateljstva nisu za mene. Nekada sam se osjećala kao da nisam čovjek. Kao da nisam s ovoga svijeta, kao da je iza mene nešto veće, i ne bih trebala razgovarati s ljudima. Možda sam zalutali vanzemaljac, možda sam nešto veće, a možda sam samo djevojka koja umišlja da je drugačija. Ne znam, odgovor će mi do kraja biti nepoznat. Kao i pitanje što je prvo nastalo - kokoš ili jaje, ili ono o Božjem postanku. Da, takav je i život.

Život je pitanje na koje najvjerojatnije nikada nećemo dobiti odgovor. Ali, da se mene pita, ja bih život objasnila kao Božju kaznu, najtežu kaznu koju nam je mogao dati, jer smo ga odmah u početku iznevjerili. Eva je dala Adamu tu jabuku, Bog ih je otkrio i protjerao iz Njegovog kraljevstva. Ali, zašto su to učinili? Zašto su pojeli jabuku? Zar su zbog obične jabuke izgubili i Boga i Njegovu blizinu? Zbog ljudi koje uopće ne poznajem, a moram smatrati predcima, ja danas moram živjeti u grijehu. Kad mu se postavila zamka da odabere između sebe i Boga, čovjek je izabrao sebe, jer je mislio da je sebi bitniji on, nego Bog. I danas zbog tih ljudi nemam Boga i prisiljena sam živjeti u grijehu. Ma tko god da su zapravo ti Adam i Eva, ja ih se, evo, odričem. Ne želim imati nikakve veze s njima.

Daleko sam otišla od stvari koje sam htjela napisati. Jer, Petre, ova je knjiga za tebe.

No, dugo su me uvjeravali i u to da život ima smisao. Naravno da još uvijek ne vjerujem u to, ali vjerujem da u životu postoje i pozitivne stvari. Mislim, postojale su. Otišla sam daleko od sreće i tih pozitivnih stvari. 2018. je godina. Sve što možeš vidjeti je samo tamna nijansa sive. Depresija je bolest od koje više ljudi boluje nego što ne boluje. Kažu mi da umišljam stvari o svojoj depresiji. Oh, da barem umišljam! Međutim, ja to više ne zovem depresijom. Ja to zovem rakom misli. Rijetko tko preživi, ali evo, ja se već dugo godina borim i sasvim mi je svejedno hoću li preživjeti ili umrijeti, mada mi je draže ono drugo, jer, kako sam već rekla, moj život nema smisla. I da, mogu satima i satima pričati o tome, ali nikoga ne zanima. Ja sam samo sjena. A kakav to luđak, Petre, ikada usmjeri pogled prema sjeni i uistinu počne razmišljati o njoj?

Dana 24. ožujka 2016, godine, kada su zvijezde već jasno prikazivale svoj sjaj, našla sam se u crkvi. Nisam više znala ni čemu se molim. Išla sam u crkvu da mi Bog da još malo snage, i još malo, i još malo... Ili sam Mu se molila da pomogne drugima. Da, uvijek sam druge htjela spasiti. Htjela sam prvo pomoći drugima, a sebi... sebi nisam mogla.

I zvijezde su tako bezbrižno prikazivale svoj sjaj ljudima koji to nisu shvaćali. Današnji ljudi su takvi, ne obaziru se oni na zvijezde. Zvijezde im služe za smišljanje metafora i usporedbi, a te metafore na kraju propadaju u vodu. Ljudi koje oni smatraju zvijezdama, zapravo su... ljudi. Nije li im to dovoljno da budu hodajuće katastrofe?

No, i ja sam se služila istim metaforama, i tebe sam prozvala jednom od njih. Te sam večeri gledala u jednu jedinu, kao, zvijezdu. I Petre, koliko sam ti samo puta htjela objasniti da si ti te večeri bio moja jedina zvijezda, jedina točka u koju sam se zagledala i nisam puštala iz oka.

Da sam barem znala koliko će mi ta zvijezda donijeti tuge.