Prijateljice

1. Spremna za put

Stajala je pokraj kreveta na kojem je bio otvoren kofer pun odjeće i stvari. Bila je zamišljena i izgledala je kao da nešto broji iako se ništa nije moglo ili trebalo brojati. Imala je smeđu kosu i  izražajno zelene oči. Ispod kose bile su blago klempave uši,no to joj je davalo dozu posebnosti. Ili se meni samo tako čini. Između očiju bio je malen nos. Sasvim običan no na njoj je izgledao posebno. Na kraju svega ispod nosa bila su malena tanka usta koja su se polagano otvarala. Htjela je nešto reći ali prije toga je morala biti  sigurna. Nakon nekoliko trenutaka veselo izusti kako je sve spremno za sutrašnji put. Sagnula se da zatvori kofer,no nešto joj nije dalo mira. Još jednom je sve izvadila iz njega i poslagala po cijeloj sobi. Mora biti sigurna da ništa nije zaboravila. Jer,kako da se pojavi pred svojom najboljom prijateljicom i da joj naprimjer fali četkica za zube? I još k tome ide u Washington. Prvo će sjesti u  autobus koji će je odvesti do zračne luke. Naime njezini roditelji nemaju auto, a ni novaca za taksi. Ovako je puno pristupačnije. Zato je sada vadila svaku pojedinu stvar i provjeravala jeli ta stvar na popisu ili je nešto zaboravila. Kada je napokon bila spremna i uvjerena da je sve što treba u torbama i koferu zatvorila ga je. Počela je skakati po sobi i pjevati najdraže pjesme. Zaletila se u crnu uredsku stolicu koja je zaškripala i to iritirajuče. No to ju nije omelo. Samo ju je vratila pod stol. Sreća pa sa njega ništa nije palo. Bio je to malen drveni stol nasuprot kojeg su se smjestili ormari. U tim ormarima inače je bila sva roba,a sada je većina bila u koferu. Pokraj ormara smestila se uska polica za knjige koja je bila pretrpana s tim izvorom mašte. I ona je pisala priče. No te priče mogla je čitati samo jedna osoba na svijetu. Njezina najbolja prijateljica koja joj je kao sestra. Znaju se od kad su imale dvije godine. Iz vrtića. Sada se nisu vidjele skoro godinu dana što je za sestre čitava vječnost. No sutra će se vidjeti. Bit će skupa dva tjedna...

Vidjela je da se vani smraćuje pa je spustila kofer sa kreveta i udobno se ušuškala. Nekoliko trenutaka kasnije vrata se otvore i proviri mamina glava. Brzo je nestala. Pustila ju je da spava.

Budilica je zvonila. Nije joj se bilo teško ustati. Dapače ustala je odmah. Spremila se za dvadeset minuta. Obukla je uske maslinasto zelene traperice i na to zelenu majicu sa maskirnim uzorkom na rubovima. Zatim je ušla u kupaonicu i odlučivala je hoće li zavezati kosu u rep ili će ju ostaviti raspuštenu. Odlučila se za raspuštenu kosu. Kada je spuštala četku na ormarić čula je da joj zvoni telefon...