Prijateljice

2. Obećajem da ću doći

Polagano okrene glavu prema vratima kupaone. Odluči da će se javiti. Nije joj se žurilo mada je telefon već dosta dugo zvonio. Pogledala je tko ju zove. Bila je to baka. Zvala je da joj poželi sretan put. Jer na putu sreća puno znači. Zar ne? Usput je pogledala koliko je sati. Uskoro mora krenuti. Stavila je ruksak na leđa,a mama joj je pomogla nositi kofer niz stepenice u kući. Morala ga je dobro paziti dok ga je polagano vukla do stanice po kamenitom tlu. Napokon su došle do autobusne stanice. Bus nisu dugo čekale. Tek par minuta. Čim su ušle u bus smjestile su se na prvo

sjedalo,bio je poluprazan. Otvorila je sendvič koji joj je mama jutros pripremila. Počela ga je jesti jer,ona je uvijek gladna ujutro. Jako sporo jede pa je taman kada je progutala zadnji zalogaj bus stao. Mislila je da je to jedna od mnogih stanica. No to nije bilo tako. Bila je to noćna mora. Barem u ovom trenutku. Bus je stao zbog sudara. Dvojica nespretnih vozača sudarila su se ovako rano. Valjda su žurili na posao,a sada će zbog njih mnogi zakasniti na svoj. Ustala je sa sjedala zabrinuto,nema još puno do leta. Ionako je sve ovo bilo isplanirano do zadnje minute,a letova poslije nema. Suze su joj krenule na oči Što zbog situacije u kojoj se nalazi,što zbog nesretnih ljudi koji su se sudarili ovako rano. Nije znala koga bi žalila,sebe ili njih. Čekala je dosta dugo,zarobljena u autobusu iz kojeg kao da nema izlaza. Plakala je jer neće vidjeti svoju sestru i to nakon skoro godinu dana! Za sve su kriva dvojica nespretnih vozača kojima se žurilo. I uska cesta. I policija koja je zabranila prolaz ne znajući da mijenja sudbinu jedne mlade djevojke. Odlučila je nazvati svoju sestru. Javit će joj se. I što da joj onda kaže? Da neće doći. Ima li izbora? Ne, u ovom trenutku ne može slagati. I sada joj neće nedostajati četkica za zube koja se može kupiti u svakom dućanu. Nedostajat će ona. Nazvala ju je. Kada se javila njezina sestra sa pospanim ali opet uzbuđenim glasom,nije joj htjela ništa reći ali mora ju razumjeti. Započela je pričati,plačući:-Elena,oprosti ali ja neću doći.- Njezina sestra nije joj povjerovala ali kada je shvatila da govori istinu suze su joj krenule niz lice. Kotrljale su se iz još snenih očiju preko blijedih obraza. Kako nećeš? Ali rekla si... Rekla si da ćeš doći. - -Vjeruj mi da mi je žao,ali ne mogu doći. Želim ali ne mogu. Zakasnit ću na let. Žao mi je -, Rekla je i briznula u plač. Plakale su zajedno. Susret dvije sestre je otkazan na tko zna koliko još. Svijet se srušio u trenutku oblivenom suzama sa pokojim jecajem koji su ispustile. Plakale su dugo dok Elena nije progovorila: - Obećaj mi nešto Sandra.-

-Što ti ja mogu obećati? -, polako je brisala suze koje su neumorno i dalje pristizale. -Oh, svašta. Ali obećaj mi da ćeš doći.-, Elena je tražila tračak nade koji joj je Sandra dala. - Obečajem. A ti ćeš meni kupiti veliki čokoladni...- ,nije stigla dovršiti rečenicu do kraja kada ju Elena prekine:- ...sladoled. Obečajem. Nikad se nećeš promijeniti. -

- Ja ću doći. Ne znam kada i s kim i kako ali doći ću. - ,tračak nade pojavio se u Eleninim očima. A onda su nastavile plakati. Mama ju je cijelo vrijeme grlila i tješila. Kući su došle kasno,umorne.

Nadam se da vam se ovaj dio sviđa. Ako vam nije problem voljela bi da ostavite iskren komentar bio dobar ili loš. Puno mi znači.