Stojim na mostu i promatram zalazak sunca. Oblaci mijenjaju oblike. Nikad savršeni, pravilni, ali opet tako divni, očaravajući. Slutim mrak koji će me ogrnuti, tišinu koja će me odvesti do mojih okovanih misli. U daljini plove brodovi. Tihi prolaznici beskrajnih daljina. Kao i ja. Vječnost na mostu. Most i ja u vječnosti.
Ironično se nasmijem i odmahnem glavom. Pokušam se isključiti, ne razmišljati o pogreškama koje su se vukle kroz godine, o budućnosti koja se skrila u magli. Bježim jer je lakše stajati u mraku, u nirvani. Bježim od svjetla jer ono otkriva sve tajne, strahove.
No jutro sada drijema...
Ali noć... Ona me uvijek prevari. U noći, u samoći, moji štitovi nestaju, tope se u sjeni. Ostajem goloruka, nenaoružana. Tad me napadnu, okruže, slome...
Trgnem se.
Trnci mi prođu tijelom pa se ponovno zagledam u nebo. Oblaka nema, kao da su ih moje tmurne misli otjerale. Sunce u zalasku šara nebesko platno. Crvena nadjača crnilo. Razlijeva se, postaje tamnija, krvavija. Srce otkucava u grlu. Zurim osjećajući kako me guši. Prsti zgrčeni na ogradi mosta, bijeli od siline stiska. Nemam zraka, hvatam se za prsa, odmičem pogled, a onda... čujem krik! Kao da je nebo proplakalo. I duša mi pusti suzu. Polako skliznem na drvene daske mosta gledajući u prazninu, pitajući se čiji je to krik bio? Je li priroda napokon progovorila pa se usprotivila ili me nesvijest, ludost dohvatila pa se vrisak oteo meni?
Ali oko mene je samo tišina. Nigdje odgovora. U daljini tek se čuje zamahivanje širokih krila noćnih ptica...
