Uklete ruševine

6.

Ana je stajala pred ogledalom. Pogledala je na sat.

7:40. Uhh. Što da odjenem?

Nakon četiri neuspjela pokušaja, napokon se odlučila za laganu ljetnu haljinu koja joj je sezala do koljena.

Njeh. Ajde, može proći.

Napokon je izašla iz prostrane sobe, te sređena sišla u prizemlje.

- Mama, idem van s Ivanom!

- U redu, bok!

Baš kada je posegnula za kvakom, Ana je osjetila kako je netko drži za ruku.

- S Ivanom? - Upitala je Lucija sumnjičavo.

- Aha... - rekla je Ana, progutavši knedlu.

- Mogu  s vama?

- Umm... Ovaaaj... - Zamuckivala je.

Nakon par trenutaka ozbiljnog pogleda, Luciji se oteo maleni smiješak.

Kad je primjetila Anin ju je zbunjen pogled, još se više nasmijala, pa je rekla:

- Aj, ne seri. Ne ideš ti s Ivanom. Ti ideš na spoj s-

No, prije nego što je uspjela dovršiti rečenicu, Ana joj je rukom poklopila usta.

- Pliz, nemoj reći nikome. I nije spoj!

Kada joj je maknula ruku s usta, Lucija se nasmiješila.

- Da, da, kako god ti kažeš... - rekla je sarkastično, još uvijek se smiješeći.

Ana je preokrenula oči te izašla iz luksuzne kuće.

Hodala je razmišljajući o tome što će se dogoditi večeras.

Što mi Filip ima za reći? Nisam sigurna. Samo znam da uopće ne želim pričati s njim nakon onog što se dogodilo.

Nije joj bilo jasno zašto se on miješao u njezin i Kristijanov razgovor.

Tada se prisjetila poruka od nepoznate osobe.

Kako zna što radim? Zar me netko uhodi?

Osvrnula se oko sebe, no nije nikog vidjela.

*Beep*

Upalila je mobitel ne bi li pogledala poruku. Bila je s istog nepoznatog broja.

*Nećeš me tako lako vidjeti.

Sledila se. Sada joj je bilo jasno da je netko promatra.

Nakon par trenutaka se sabrala, te nastavila hodati, ne okrećući se.

Noć je zapravo bila lijepa. Nebo bez oblaka, puno zvijezda. Ana je obožavala zvijezde.

Hodala je po puteljku. Sa obje strane su bile mirne kuće, svaka je imala svoj vrt.

No Ana nije primjećivala ljepotu te noći. Previše pitanja, premalo odgovora.

                                 . . .

Uskoro je došla na obalu. Sjela je na klupici, čekajući Filipa.

Zatim se ubrzo i on pojavio. Ovo je valjda prvi put da Ana nije željela biti u njegovom prisustvu.

- Hej. - Pozdravio je.

- Prijeđi na stvar. - rekla je pogledavši na sat. - ne želim kasniti.

- Kužim. - kimnuo je. - Tiče se Kristijana...

- Ne moraš se miješati.

- Nije stvar u tome nego...

- Filipe! Zašto je tebe briga?! Ne. Tiče. Te. Se.