Djevojka bez krila |✓

15

Pola sata kasnije svi sko okupljeni oko mog kreveta na kojem trenutno ležim. Kao što je već običaj, teška tišina visi oko svih nas.

Ni Alvin nije progovorio ništa u posljednjih pet minuta. Sjedio je u kutu dajući mi nezadovoljan pogled. Oprezno je držao ruku koju sam pogodila strujom.

Nije mi bilo ni najmanje žao.

Još jednom sam se ogledala oko sebe. Svakim poznatim licem srce mi se ubrzavalo u nervozan ritam. Dlanovi su mi bili znojni te sam se trudila da gledam što više u tlo. Ili zid, važno da nisu njihova lica. Ali nisam mogla.

Njihove reakcije su me privlačile te je znatiželja kao uvjek pobjedila. Pohlepno sam upijala emocije i promjene koje vidim na osobama koje sam nekoć zvala prijateljima. Izgledali su starije, odgovornije.

Nesvjesno sam tražila neku potvrdu, razvjerenje,bilo što da me uputi na ono što će se dalje dogoditi.

Nisam pronašla ništa. Ako ništa, oni su gledali mene kao što ja sad gledam njih, ako ne i znatiželjnije. Mijine usne su bile lagano okrenute prema dolje, kao da razmišlja o nečem neugodnom. Jake je izgledao vrlo zbunjeno da se lagano stavi. Emma se neugodno komešala u stolici te je izbjegavala moje oči. Pogledala sam u Liama no njegovo je lice bilo kameno, ne odavši ništa.

Kad mi je uhvatio oči, brzo sam skrenula pogled. Zabavila sam se promatrajući zavoje po svojim rukama. To me podsjetilo da moram nešto Alvinu učiniti za uzvrat.

"Baš sam nedavno pričao s njima kakva si nindža." Alvin je izbrbljao. "Začudili su se dosta. Možda za promjenu možeš prebiti nekog od njih mjesto mene."

Malen smješak mi je taknuo usne, sretan za prekid tišine. "Ne nadaj se da je malo struje sve što ćeš dobiti." Rekla sam.

Alvin mi je uputio ružan pogled prije nego se okrenuo od nas mumljajući nešto nezadovoljno.

Okrenula sam očima.

"I." Rekla sam kratko. Divno, šta dalje? "Kako život?"

Čim mi je to pobjeglo htjela sam se baciti kroz prozor i jednostavno spljoštiti na pod i pretvoriti u palačinku. Šteta što smo iznad mora.

Jake je puknuo. Počeo se smijati toliko da je pao sa sjedala. Previjao se na podu pokušavši nešto reći.

Iz kuta oka sam vidjela da je Liam stavio glavu u ruke.

Jake se smirio donekle. "Ti sereš?"

Duboko je udahnuo prisilivši se da se smiri.

"Ti nisi ozbiljna?" Rekao je, ljut humor u glasu.

Pogledala sam ga zbunjeno, krivnja mi nagrizajući srce.

"Što?" Pitao je odjednom mrtvo ozbiljan. Digao se s poda nespretno i primio naslon sjedala. "Bez riječi? Nestaneš doslovno na tri godine bez ijedne riječi i sve što imaš za reći je kako život?" Ono što glupo prije rekla je imitirao visokim glasom.

Prsa su mi se osjećala teško. Voda mi je zamutila pogled te sam zarinula nokte u svoj dlan da ne zaplačem. Ne Jake...

"I ne." Nasmijao se glasno, smjeh prazan, gorak. "Ni nije došla dobrovoljno. Nego smo je doslovno trebali oteti."

"Jake." Liam je upozorio, iako se po tonu glasa slagao sa svime što je Jake rekao.

Nokti su mi u dlan bili toliko zarinuti da sam bila sigurna da nisam daleko da probijem kožu.

"Reci mi Angela dušo." Jake je nastavio ignorirajući Liama. "Jesi li se uopće planirala vratiti? Ili bi nastavila bezbrižno putovati po europi dok se mi borimo za ostatak svijeta?"

"Jake!" Za moje iznenađenje Emma je bila ona koja ga je prekinula ovaj puta. I za razliku od Liama je zvučala bijesno. "A da začepiš već jednom? Možda bi onda mogla objasniti što se točno desilo."

Nije ni pričekala da vidi Jakeovu reakciju nego se okrenula prema meni. "A ti pričaj. Nemoj misliti da ćeš se izvući tako lako."

Nisam znala što reći na to te sam samo kimnula.

"Um." Promumljala sam neznajući kako da počnem. "Alvin, Ivan tojest, mi je rekao da već znate što se zbivalo ta tri mjeseca."

Pauzirala sam da vidim reakcije. Jake je izgledao malo opuštenije. Ostali su bili znatiželjni da vide gdje idem s time što govorim.

"Da. Dakle, ukratko, nakon tri mjeseca, otprilike, Ores je odlučio da mu je dosta. Shvatio je da mučenje i ispitivanje ne vodi ničem pa se odlučio za finalan čin. Kaznu. Nešto.-" ruke su mi se počele tresti te sam zamuckivala na nekim djelovima. Više nisam bila u avionu nego u vlastitim traumatizirajućim sjećanjima. 

"Što?" Liam je pitao.

"Odlučila sam pobjeći. Nije to mogao učiniti. Ne. Mhm. Ne." Tresla sam glavom. Pročitali su. Sigurno je to Ores zapisao, najgora stvar koju mi je ikad učinio.

"Što?" Liam je ponovio no nisam ga čula.

"Ne znam kako ali sam uspjela. Ali..a..ali nisam. Daleko, nisam. Našao me i vratio. Bila sam preslaba. I onda je..onda-" Nisam mogla reći. Nikad to nisam rekla na glas. Jer bi onda sve na neki način postalo stvarno.

Moja krila.

"Pokušala sam nakon toga opet. Nije to očekivao te sam ga udarila toliko jako da je odletio preko sobe. Bila sam toliko, toliko ljuta. Dalje se ne sjećam što je bilo. Samo znam da je bilo krvavo. Jedino što znam je da sam se našla u nekakvoj šumi, nedaleko od mjesta gdje sam bila držana."

Težina u prsima me sprječavala da dišem te više nisam mogla govoriti.

Našla sam se u nečijem zagrljaju. Glas me mirio.

Emma? EmMA?

Moja krila. Moja krila.

Misao na njih mi se vrtjela po glavi. Bol kad ih je Ores doslovno otpilio sa mojih leđa, odrezavši dio moje kože sa njima. Zvuk koji su napravile kad su pale na pod. I bijes. Neizmjeriv bijes.

Prije nego sam se onesvjestila sam osjetila kako mi je netko podignuo majicu i oštro udahnuo.

Nakon toga sve je bilo prazno. Ugodno, mirno i prazno.

Jesam napravila ovo malo predramatično?