Ponekad želim pobjeći od svoje prošlosti. Trudim se zaboraviti loše trenutke, mučne situacije. Ne uspijevam.... nije mi lako... odustajem. Sjećanja bole, misli me razaraju... Ponos mi ne dozvoljava da priznam i da kleknem.
Na drugoj strani obale nalazi se spokoj, mir i radost. Ali trebam prijeći most. Kolebam se. Navikla sam na bol. Postala je dio mog života. U isto vrijeme želim je se riješiti. Ali kad god se suočim sa boli ona me razara. Opet bježim kako bih zaboravila, ipak sjećanja me neumorno prate.
Razmišljam. Možda trebam pretrpjeti bol suočenja, kako bih se zauvijek oslobodila tog tereta.
Odlučujem se. Krećem na put. Koraci su mi nesigurni. Suočavam se sa strahovima zbog pretjeranih očekivanja, zbog osjećaja manje vrijednosti, odbačenosti. Priznajem da sam slaba i nemoćna. Odustajem. Padam na koljena, ne trudim se više. Znam da ništa ne mogu promijeniti u svojoj snazi.
I tada, odjednom osjećam Ruke na svom ramenu. Lagano me podižu i brišu svaku suzu sa mog lica. U moje srce ulazi mir i smirenost. Nastanjuje se neprocjenjiva radost i sloboda. Bol je nestala, promašaji su izbrisani. Prolazim uskom stazom, idem ka Svjetlu. Nastavljam hodati uzdignute glave, ali sa poniznim srcem. Imam novi cilj: upoznati Ga što više.
"Zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu..."
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
