Predaj nam se

dvadeset četvrto poglavlje

Znam da nisam vrijedna mnogo čega, ali sam ljudsko biće. Smatram da bih trebala jebeno da živim, a ne da se iskorištavam zbog ovakvih gluposti.

Sebična sam jer volim svoj život. Sebična sam jer imam želju da ga živim.

Šteta što nisam u mogućnosti za to.

Čitav jedan dan je prošao od smrti moje Sashe. Nisam bila dobro, psihički sam poludila i zamalo sebe dovela do granice ludila. Pitala sam se čemu svrha ovog života, da li će me sledeći maziti ili pak opet uništavati?

Nesvjesno sam zaspala u zagrljaju Teodora koji se nije odvajao od mene nakon saznanja. A sad se pitam, čime sam ga zaslužila?

Nisam ni riječi progovorila čitav jedan dan. Možda jer nisam imala šta za reći. Ili sam imala mnogo toga, a nemam prava da išta kažem.

Bella i ja se sada držimo za ruke dok se utješno gledamo. Jer, opet nemam šta za reći. Prvi put sam kod nje bez ikakve priče o danu koji sam provela ili nekom lijepom sjećanju. Mučim se i želim joj reći za Logana, ali nekako ipak imam želju da on ostane kao moja mala tajna, jedino što mi niko neće oduzeti.

Teško uzdahnem i položim glavu na naše spojene dlanove. Ona nije sposobna da priča i doktor više ni ne zna postoje li mogućnosti za oporavkom.

Zazvoni mi telefon, te ga bez imalo snage i volje nađem u džepu i javim se na nepoznati broj.

"Halo?"

"Dobar dan, pri telefonu je klinika Opfor."

Naježim se.

"Dobar dan i Vama", uzvratim bojazno.

"Desile su se neke izmjene oko datuma donacije. Hitna donacija je premještena na drugi mart, sutra. Pojavite se tačno u dvanaest časova u klinici na prijavljivanje. Do viđenja!"

Promrmljam jedno tiho hvala iako je veza prekinuta. Zbunjena sam i uplašena. Ovo je jebeno loše.

Osjetim stisak Belline ruke i pogledam je. Pogledom me ispituje i mršti se, a meni se suze nakupljaju u očima.

"Sutra...", ni ne izgovorim do kraja, a u sobu uleti Teodor sav zadihan.

"Izvini, izvini...", i u pogledu primjetim nijemo izvinjenje, iskrenije od bilo kojeg.

Gleda me kao da me zadnji put vidi. Kao da me više nikad neće vidjeti, čuti... ili osjetiti. Tako se i ponaša. Prilazi mi i uzme moju slobodnu ruku dignuvši me sa stolice. Ne osjećam više Bellinu ruku, već i ta druga se nađe u njegovim dlanovima položena na njegova prsa. Gledam ga pravo u oči, u tu crninu koja mi ne dozvoljava da potonem do kraja iako me je sama navela da krenem tonuti.

Njegovi otkucaji srca su neravnomjerni i uplašeni. Kucaju samo za mene... kao što mi je i jednom rekao.

Njegov pogled je pun bojaznosti dok se nijemo izvinjava, kao da je on odgovoran za sve ovo.

Njegov stisak je stisak utjehe i nade, koje su mrtve u mojim očima.

Ne znam jesam li u stanju da budem sada pored njega. Pa pobogu, za njegovog oca sam stvorena!

"U redu je", opraštam mu, kao da mu išta i imam za oprostiti. Ali ako će njegova savjest biti mirna onda u redu.

Pokušavam se izvući iz stiska, jer mi njegovo prisustvo ne godi. Guši me štaviše, ili pak sama sebe tjeram da je tako. On ne želi da me pusti.

Prvo moje šake prisloni usnama. Zažmiri i grči kapke dok ljubi moju kožu. Već u sledećem trenutku vidim suze koje se slivaju niz njegove obraze i padaju na mjestu spajanja njegovih usana i mojih šaka. Trzne se dok ispušta jecaj, a mene srce zaboli.