Gubio bitku sa ovim svijetom. Razne uspomene pokušavam zalediti, dok prolaze kroz moje misli. Pokušavam ih sačuvati, jer su nekako vrijedne sada, iako nisam nikad mislio da će biti. U jednom trenu pokušavam u mreži misli sačuvati nju, šetnje s njom, taj pogled i osmijeh. Mislim da je svaki drugačiji, nikad ne možeš napravit 2 identična osmijeha. Ona je znala kako nekoga oraspoložiti, prosto je imala tu pozitivnu energiju. Ti njeni jednostavni pokreti, kao kroz maglu, prema tračku svjetlosti. I redaju se uspomene i dalje. Prolaze dodiri, sjećam se svakog poljupca, satkana od straha. Pokušavam je ostaviti u ranom jesenjem opadanju lišča. Ali, još nešto je fascinantno u tom pogledu, skoro neodoljivo. Kao da bih provodio sate i sate sa svojom najdražom igračkom u djetinjstvu, tako sam mogao provoditi sate gledajući u njene oči. Kristalno jasne, a crne poput najtamnije noći. I plesali smo po karnevalima i raznim balovima, u kostimima bogataša, dobro smo igrali te uloge. Kao neka razmažena derišta, ljutili smo se za sitnice, a jednostavno nisam mogao prihvatiti ideju da neće biti samo moja. Isprepletali smo svoje misli, i živjeli u svijetu fantazije, ti njeni poljupci bi bili jači od prelaska u drugu dimenziju svemira. Jednostavno smo dvoje ljudi koji nemaju obične ljudske osobine, i to znamo. Drugačiji smo od ostatka ljudskog roda. Posebni, a samim tim i jedini. Broj za čuvanje uspomena je ograničen i malen, tako da ne možemo sa sobom nositi koliko hoćemo, te moramo izabrati najpotrebnije. Shvatio sam da jedina stvar koju trebam sa ovog svijeta je ona. Sve moje spakovane uspomene u tamne kofere, stavljene su u kočiju koja me čakala ispred, a sve uspomene su bile vezane za nju. Iznenadio sam se kada sam je vidio u mom novom vrtu. Nisam znao da li da vjerujem da je to stvarno ona. Nije mi bilo jasno kako je to moguće. Ali njen miris kose... Prepoznao bih ga svugdje. Odjednom za mnom ide uspomena koji sam skoro pa zaboravio. Ja i ona na plaži, pored vatre, gledamo valove kako igraju svoju igru ljubavi, gledamo u nebo puno zvijezda, i dajemo im imena. Par trenutaka poslije, ispreplećemo naše prste, naslonjeni jedno na drugo, šutimo... Uživamo u tom prekrasnom skladu svijeta. I moli me da i nju povedem sa ostalim uspomenama. Kako odbiti tako dragocjen trenutak njene radosti. Taj prekrasni osmijeh, koji može zalediti svaki moment na ovom svijetu. Ali đavoli se igraju na svim igralištima svijeta, i šetaju slobodno noću. A ona bi ponekad plesala đavolji ples sa mnom , ples koji očara tako jako, da si odsutan u svakom trenu plesa, te svakom momentu koji provedeš dok plešeš. I ta bijela haljina, i usne sa ukusom maline, ona je uspomena koju ne smiješ izgubiti. Uspomena koja ti život čini srećnim...
