Tajna njegovog zagrljaja 🔚

Sedamnaesti Dio

Danas je drugi dan Nove Godine i moj rođendan.

Pošto sam ustala tek u podne Armina nisam zatekla u stanu. Pojma nemam gdje je.

Nakon doručka zapravo ručka dogovorila sam sa Miom kafu. Moram da saznam sta se dešava između nje i Miloša. Znanima me kako ona gleda na sve to.
Sem toga i meni bi dobro došlo da skrenem misli sa Armina.

Ne mogu se oteti utisku da je zaboravio da mi je danas rođendan, a opet ne mogu mu to zamjeriti s obzirom šta se sve desilo u zadnke vrijeme.
Trebamo i u Sarajevo u posjet njegovoj majci, pominjao je da ćemo ići poslije Nove Godine.

Previše je stvari, a malo vremena ili jednostavno nedovoljno za ono što želimo.
Pustim sve misli iz glave jer danas mi je devetnaesti rođendan i daću si pravo da danas ne razmišljam.

Kako je tako je.

Zato sad oblačim ono što sam zamislila još prije par dana. Moja omiljena rođendanska kombinacija. Još kao mala djevojčica majka se uvijek trudila da me obuče isto.

To je ujedno i jedina uspomena koju njegujem još uvijek. Osim zlatnog lančića sa malenim srcem kao privjeskom, ništa mi nije ostalo od nje.

Moj gad od otac se potrudio da sve prokocka ili proda. Udahnem duboko da bi se smirila i zaustavila nadolazece suze u očima.

Prisjećam se kako me majka uvijek oblačila kao princezu. Kratka suknjica u zvono i duboke čizmice sa nekom lijepom rolka majicom.

Sjećam se kako mi je svake godine za rođendan šila drugu suknjicu. Bila je krojač po struci. I ako nismo imale Bog zna šta i koliko , jer bi otac sve uzeo popio ili prokockao, uvijek bi mi od materjala koji je ušparala šašila suknjicu. Ponekad bi čak bila u više boja, meni je bila zanimljiva i lijepa kao šarena, a zapravo mama ne bi imala dovoljno istog materjala pa je morala da kombinuke dva ili više njih skrajati jednu cjelinu.
Nikada joj to neću zaboraviti, uvijek se trudila da imam i da mi ništa ne fali.

Zato sad stojim i gledam se u ogledalo.

Siva suknjica u zvono i crna rolka majica sa dubokim crnim čizmama na štiklu. Sad sam odrasla, više nisam djevojčica. Sad sam žena.
Uzmem tašnu i kaput i napustim stan.

Poslije opuštajućeg dana sa Miom, vraćam se u stan. Pomalo razočarana i tužna. Provjeravam telefon po ko zna koji put danas, ali ništa. Ni slovo, a kamo li riječ. I boli. Boli ovo srce u grudima, ne zato što je zaboravio na moj rođendan, već što danas nije ni poslao poruku. Više me boli misao da me se odanas nije sjetio, niti poželio.

Steže me u grudima, ali šta sam uopšte očekivala?

On sigurno nije muškarac koji će da mi se baci pod noge. On ne MOLI, njega MOLE.

Otključavam stan i u predsoblju zatičem aranžiranu kutiju punu crvenih i bjelih ruža i pisance kraj nje.

"Pogledaj zvijezde sve će ti reći reći, one te vode ka tvojoj sreći, kad imašsreću sve ti je lako, ja ti želim da sve bude tako."

Uđem i salon i zabezeknem se.

Sve je puno balona u mojoj omiljenoj boji. Postavljen stol za dvoje, svijeće, vino. I naša slika sa vjenčanja. Priđem fotografiji i nađem još jedno pisance.

" Za cjeli svjet, ti si jedna osoba, ali za jednu osobu ti si cjeli svjet."

O moj Bože. Rastopila sam se. Ovo je Arminovo djelo stotinu posto. Budalo! Pa ko bi drugi uopšte mogao biti?
Smješim se jer odjednom sam sretna. Zadovoljna i ispunjena. Onaj nelagodan osjećaj je ispario.