XIII

5.3K 398 196
                                    

Ema i Viola su sutradan ustale tek oko podneva jer je Sofija izašla iz kuće, na prstima, ne želeći da ih probudi. Bilo joj je jako drago što je Viola uspela da nagovori Emiliju da izađu i iz tog razloga ih je častila tim izležavanjem do podneva.

Emiliju je bolela glava, a odviknutoj od izlazaka, alkohola i mamurluka, buđenje joj je teško palo. Nije izostalo ni sećanje na ono strašno jutro, mnogo pre ovoga, kada se osećala podjednako loše kao sada. Posledice tog mamurluka bile su strašne, nadala se da će posledice ovoga ostati samo na užasnoj glavobolji i tromosti u nogama. S druge strane, Viola je bila kao nova, kao da se regenerisala u onoj diskoteci. Prosto je skakutala po kući, pevušila i tipkala poruke.

‒ Jao, vrti mi se u glavi od tvog skakutanja! Sedi, molim te! Taj zvuk pristiglih poruka buši mi mozak! Sa kim se dopisuješ celo jutro?!

‒ Tajna! ‒ nacerila se Viola tajanstveno. ‒ Hajde, skuvaću ti kafu i onda da mi pričaš!

‒ Šta da ti pričam? ‒ upitala je nevoljno Emilija, jer od glavobolje nije mogla ni da gleda, a kamoli da priča.

‒ Kako šta?! A onaj macan?!

Emilija je uzdahnula, ali nije mogla da joj zameri na radoznalosti, znajući da Violi nedostaje njihovo druženje. ‒ On je u poslednje vreme stalni gost našeg restorana. Radi blizu i zgodno mu je da ruča kod nas. Zove se Alonso i nije bio napadan... ako se dobro sećam!

‒ Aha... Samo da ruča! – nasmejala se zvonko Viola. ‒ Moram da ti priznam da je zgodan, a bogami i sladak!

‒ Uf, tebi su svi slatki!

‒ A tebi nisu?!

‒ Ne obraćam više pažnju na to! ‒ rekla je Ema, uzimajući veliku šolju kafe sa kuhinjskog pulta.

‒ Ok, hajde, hajde... još se malo sažaljevaj! Počela si da se pretvaraš u babu!

Violi je stigla nova poruka, smeškala se dok je tipkala odgovor.

Emilija je ponovo uzdahnula i srknula gutljaj vrele kafe. ‒ Hajde, ćuti, samo pet minuta, da na miru popijem kafu i onda te vodim u restoran na ručak! Ako budeš imala sreće, možda će doći i gospodin Alonso, pa ćeš imati priliku da mu predočiš svoju oduševljenost njime!

‒ Dozvoljavaš? Mislim, pošto se vrteo oko tebe, a ne oko mene!

‒ Ne želim nikakvu ljubavnu vezu! Prepuštam ti jurcanje za lepim i zgodnim tipovima! Meni je jedan takav preseo! ‒ napravila je kiselu facu. ‒ Taj gorki zalogaj još žvaćem i ne mogu niti da ga progutam niti da ga ispljunem! Dakle, Alonso ti je na raspolaganju!

Viola se ponovo zakikotala. Njen kikot, ovoga puta, zazvučao je kao zvuk padanja metalnih opiljaka po podu jer su je zaboleli Emina metafora i bol koja se videla u njenim očima.

Nešto kasnije, otišle su u restoran. Bio je skoro prazan jer je subota za većinu firmi neradan dan, pa je malo ljudi u pauzi dolazilo na ručak. Obično su subotom i nedeljom bili krcati za večeru. Emiliji je mirnoća restorana odgovarala, a Viola je izrazila duboko žaljenje što će ručati samo sa Emom i Sofijom. Baš kada je to saopštila Emiliji, vrata restorana su se otvorila i Alonso Đankarlo je ušao u restoran. Prešao je pogledom preko sale i, spazivši ih, uputio se pravo za njihov sto, sa titrajem smeška na licu.

‒ Dobar dan! Smetam li? ‒ upitao je, izgovarajući reči najlepšim, unapred izrežiranim, glasom.

‒ Oh, ne! Ne, nikako! ‒ odgovorila je Viola, u milisekundi između pitanja i odgovora.

Alonso se u isto toliko vremenske razlike, između odgovora i sledećeg pokreta, spustio na slobodnu stolicu. Nakezio se, od uha do uha, gledajući u Emiliju i rekao: ‒ Biće mi zadovoljstvo da ručam sa tako lepim damama. Svi će da mi zavide!

Odbačena 📖 (izdata, april 2019.)Where stories live. Discover now