Smooth criminal (Jungkook)

Part 7.

Lyon, 25. Juli 1982.

Od zabave je prošlo već jako dugo da je se skoro ni ne sjećam. Nisam je više vidio od te večeri. Stalno su me mučila pitanja gdje je ona sada i da li ćemo se stvarno opet vidjeti...
Kako su mjeseci prolazili, dugo čekanje je postajalo sve teže.
Morao sam otići iz grada na neko vrijeme.
Odlučio sam otići kod svojih roditelja koji su se preselili u Lyon i provesti tamo nekoliko dana.
Živjeli su u kući malo izvan centra grada gdje ih je okruživala velika šuma i predivne planine.
Pored kuće u kojoj žive imali su nedaleko još jednu manju u kojoj su se nalazila samo platna, kistovi i boje.
Dio nje je bio otvoren sa malom terasom i ona je bila namjenjena za slikanje i odmaranje.
U putu sam slušao muziku na svom walkmanu. Naišla je pjesma Yesterday od Beatlesa.
"Why she had to go
I don't know.
She wouldn'say.
Now I need a place
To hide away."
Izdahnuo sam.
U daljini sam ugledao stanicu na koju sam trebao izaći. Pored nje sam vidio i svoje roditelje koji me čekaju sa automobilom.
Nasmiješio sam se i mahnuo.
Iskreno su mi jako nedostajali i bilo mi je drago što ću ih vidjeti.
Bus se zaustavio i otvorila su se zadnja vrata na koja sam izašao.
Potrčao sam majci u zagrljaj.
Ona me je kao i uvijek izgrlila i izljubila.
Kada me je pustila iz zagrljaja, okrenuo sam se ocu. On mi je samo namignuo i kratko me zagrlio.
"Hajde sad u auto", rekao je, "majka ti je napravila tvoje omiljeno jelo."

Od stanice do naše kuće trebalo je oko 5m.
To je bilo manje naselje sa oko dvadesetak kuća koje nisu bile zbijene jedna uz drugu.
Ubrzo smo se parkirali ispred kuće i izašao sam iz auta.
Prijao mi je čist zrak koji me je odmah osvježio.
Otac je otključao vrata i zvao nas da uđemo u kuću.
Uzeo sam svoje stvari i unio ih unutra.
U kući su imali jednu sobu na spratu koja je bila namještena samo za mene i tu sam se raspremio.
Brzo sam sišao niz stepenice jer je majka zvala na ručak.
Na stolu je bilo dosta jela gdje je i moje omiljeno jelo quenelle.
Za vrijeme ručka sam sam se mnogo ispričao sa svojim roditeljima. Bilo je smijeha i šale na sve strane.
Poslije ručka sam otišao u svoju sobu da se raspremim. Iz kofera je ispala jedna fotografija. Na njoj sam bio ja kao mali dječak koji se igrao sa djecom na nekom jezeru, nisam se mogao sjetiti kojem pa sam otišao upitati oca.
Rekao mi je da se to jezero nalazi u blizini i da smo tamo često odlazili kada je u Parizu bilo loše vrijeme.
Dobio sam ideju da ponovo posjetim to mjesto.
Spakovao sam u manju torbu neke potrepštine ali sam kroz prozor vidio da se noć polako spušta i odlučio da odem sutra.
Kako je već bilo vrijeme za spavanje, otišao sam da se presvučem u pidžamu.
Zavukao sam se pod debelu deku i urolao kao palačinka.
Kao i kada sam bio malo dijete, majka je ušla u sobu da mi poželi laku noć.
U tim trenucima sam bio sretan i nisam razmišljao ni o čemu što me je ranije brinulo.

Tako bezbrižni trenuci nisu mogli naslutiti ono što će se dešavati kasnije..