When She Became Mine.

Poglavlje XIII

Uzimam komad hljeba zajedno sa komadićem piletine, a potom i salatu. Tišina vlada za trpezarijskim stolom, dok se čuje samo žvakanje hrane. Dalija naglo prestaje jesti i zakašlje se, pa joj pružim čašu vode.
Odspavao sam dva sata i odlučio spremiti jelo. Dalija je već bila ustala i sjedila u dnevnom boravku listajući jednu od mojih knjiga. Volio sam čitati dok sam bio u sirotištu, onda kad ne bih išao na treninge ili u školu.
Nije htjela pričati sa mnom, pa smo razmijenili samo par riječi.
Mislio sam da će urlati i uporno htjeti drogu, ali srećom ništa od toga. Bila je nekako iscrpljena i podbuhla u licu, da se umor i nakon toliko sati spavanja pod dozom lijekova vidio.
Kao da nije imala snage ni da hoda.
U sirotištu se nauči dosta toga, od čišćenja do pranja odjeće.
Nikada ne tjeraju ni jedno dijete, ali povremeno ga podstaknu da nešto uradi, zbog njegova dobra. Ako bi se nekome svidio neki posao puštali bi ga da radi i pomagali bi mu.
Život nas nekad primora da nešto znamo, htjeli mi to ili ne. Okolnosti su meni i Lani kako unesrećile djetinjstvo, tako i olakšale uslove za daljni život. Ali ne žalimo se trenutno ni jedno.
Ni jedno nije bilo raspoloženo za priču, pa smo tako u tišini večerali i ja sam odlučio gledati neki film koji mi je Marko preporučio. Sutra svakako ne moram ustajati rano.
Bilo je skoro jedanaest, kad je Dalija došla do mene.
Po njenom glasu primjetio sam da uopće nije spavala ponovo, a i kako bi? Pošto je svjetlost dopirala samo sa TV-a, jedva sam primjećivao njeno lice. Tek tamo neka sjenka koja bi dopirala između zavjese, odavala bi njen nevini pogled.
Mjesečina je obasjavala cijelu ulicu.
„Je l' se mogu pridružiti?", upitala je tiho, promukla glasa.
Nisam ništa odgovorio, samo sam klimnuo glavom u znak da može pa je ona, nakon par trenutaka došla i sjela pored mene. Ne skroz blizu mene, ali da.
Gledao sam 'Smrtonosnu utrku' od Jasona Stathama i iskreno, to je jedan od najmučnijih filmova. Osobama koje imaju slab želudac i plaše se, ne bih ga preporučio.
Taman je počela gledati, kad se pojavila scena kako djevojku u autu bukvalno samelju, a krv samo isteče u par sekundi. Zajedno s njom i dečko. Vrisnula je i odjednom se prilijepila uz mene, na što sam se i sam blago trznuo. Posebno na njen dodir. Toliko je ubrzano disala, da sam osjećao njeno srce kako snažno tuče. Ruke je i dalje imala preko očiju, dok sam ja desnu ruku stavio preko njenih leđa i smirivao je.
„Ššš, u redu je. Prošlo je, sad se možeš okrenuti," prošapćem, a ona jednom rukom mene obgrli oko vrata.
Izvan sebe sam doslovce jer ne znam kako da reagujem na njen dodir i nju samu. Zar je moguće toliko se vezati za nekoga ko ti nije ništa?
„Kako?", bude to prva riječ koju progovori. Ne bude mi jasno pa upitam: "šta kako!?"
„Kako možeš gledati ovo? Jadnica, neće je moći ni sahraniti...", odgovori, a zatim ponovo zadrhti. Ovaj put je objema rukama uhvatim za kukove i povučem skroz sebi u krilo.
I dalje je bila naslonjena na moja prsa, ali joj nisam mogao vidjeti lice zbog njene smeđe kose. Lagano maknem jedan pramen kose i vidim da žmuri, a zatim pažljivo poput srne otvori svoje okice.
„Je li ti stvarno stalo do mene?", tiho kaže, kao da se plaši šta ću odgovoriti. Šta da joj kažem? Da sam je zavolio kao nikog do sada? Da mi se sviđa do ludila? Glavom je prolazilo mnoštvo pitanja, dok se nisam odlučio napokon odgovoriti joj.
„Možda."
Posmatrali smo jedno drugo, dok je mjesečina ovaj put u potpunosti obasjavala njeno lijepo lice. Modrica ispod lijevog oka se sada sasvim jedva primjećivala. Skoro pa je u potpunosti nestala.
„Znam da si se zaljubio u mene," kaže dok prelazi prstom po vrhu moje majice. Pogledam je zbunjeno i kad zaustim nešto reći, ona premjesti prst na moje usne.
„Stvarno nisam takva i ne volim biti nepristojna, ali čula sam tvoj i Markov razgovor."
„Ali ja... Kako ti..."
„Ne poriči. Nisi smio to dozvoliti...", kaže, pa spusti ruku ponovo na moja prsa i nasloni glavu. Uzmem je za bradu i okrenem ka sebi.
„Zašto? Zar je zabranjeno da te volim?"
„Ne shvataš..."
„Objasni mi. Objasni mi da shvatim," prekinem je.
„Misliš da je bilo do mene da te zavolim? Kad srce nešto hoće, mozak nema pravo glasa. Postaje nebitan."
Film je zaboravljen onog trenutka kad mi je sjela u krilo i kad smo počeli s pričom. Bilo me je stid kad je rekla da je čula razgovor između mene i Marka, ali sad i sam želim da sve to razjasnimo.
Promeškolji se, pa ponovo spusti glavu. Uzdahnem i nehajno pogledam u TV. Film je još uvijek trajao, tačnije odigravala se scena bijega iz zatvora. Samo sam to uspio shvatiti, pa je Dalija konačno progovorila.
„Trebao si me pustiti i ne pomagati mi. Vidiš do čega je to dovelo," prošaptala je, a glas kao da joj je bio na rubu da zaplače. Obgrlio sam je objema rukama i jače pritisnuo uz sebe. Ne mogu je ostaviti. Previše sam je zavolio, kvragu.
Nije trebalo da se ovako desi. Zašto sudbina barem jednom nije mogla biti na mojoj strani?
„Promijenit ćemo to. Obećajem ti. Samo nemoj više htjeti drogu molim te."
„Moj organizam je navikao na nju, a mozak uporno traži. Nije do mene. Uostalom...", ušuti i tiho, skoro neprimjetno uzdahne.
„Ja ne mogu biti s tobom. Ne možemo biti zajedno."
„Zašto ne? Izlječit ćeš se i bit će sve..."
„Vidiš da ne razumiješ. Kad si član bande, najvećeg narko dilera u gradu, ne možeš ga samo tako napustiti jer si zaljubljen ili jer ti je droga dosadila. Tražit će me gdje god otišla."
„Ne može ti ništa dok si sa mnom. Ja...", prekine me tako što naglo ustane i pogleda me dok stoji ispred mene. Sad joj nisam dobro vidio lice, ali po glasu sam osjetio da se rasplakala.
„Ne mogu, Luka. Žao mi je. Idem u sobu, laku noć," odvrati i otrči uz stepenice, prije nego reagujem. Ostanem sjediti tu, zureći u odjavnu špicu filma. Nekoliko minuta sam razmišljao o svemu, a onda sam se teškim koracima uputio u svoju sobu, kao da me prethodno pregazio kamion.