Život u ružičastom

kraj

proza

kosti obnavljaju mi se početkom svake godine škole. znam da puno fantaziram, da odveć lako mijenjam sitnice na sebi, detalje koji vidljivi su samo onima koji ih na meni traže. neki detalji su trajni.
volim osjećaj vlastitih noktiju u koži, ne zbog boli, nisam takva dugo, već kao napomenu postojanja. isto je to kao što volim provlačiti ruku kroz vlastitu kosu i štipati si usnice da se zacrvene.

često radim ove liste čega volim, ali dio su mene.

volim platonske poljupce u čelo, vlastitu slobodu i ledene mi ruke. bože, tako su mi ledene ruke da kao da me boli koža. ne bih to shvatila da nisam zapalila nekidan i osjetila da mi je cigareta tako topla među prstima.
moje je tijelo, absolutno moje, moja su rebra i krivudava kralježnica, sitni zubi i prćast nos, umorne oči i dug jezik, široka ramena i meke grudi.

rijetko kad mogu si naći puls ali znam da imam srce, makar umorno je.

kraj ere
nova knjiga izaći će prije nego što o njoj i promislite... samo ju potražite.
lucija