Život bez života

2.

Zašto započinjem s odgovornošću? Dakle, mi smo rođenjem dobili život i taj naš život do punoljetnosti bio je odgovornost naših roditelja, iza tog perioda kad postajemo odrasli ljudi imamo odgovornost prema sebi samima i prema onome što radimo naravno i prema svom životu. Što je to što se danas uvlači u ljude gdje za sve ono što naprave ne žele preuzeti odgovornost ili bježe od nje? Nažalost, ova komponenta našeg moralnog odrastanja je dio u kojem odrastamo i u kojem se nadograđujemo. Prihvaćanjem odgovornosti spremni smo pokazati da smo odrasli i da imamo odrasli pristup životu. Ako preuzmemo odgovornost za svoju slobodu koju stječemo punoljetnošću i ako dakle odrastamo u tom smjeru nužno tad preuzimamo odgovornost i za svoj život. Mi smo spremni ići toliko daleko gdje sve što nam se dogodi kažemo „to je sudbina“ zar je zaista sve sudbina ili smo sami sebi sudbina? Možda zvuči bahato, ali Bog nam je dao slobodu u kojoj naravno preuzimamo sve što ona podrazumijeva. Dakle, ako smo slobodni tada svojom slobodom trebamo preuzeti i sve ono što sloboda podrazumijeva, a to je da za sve što se desi ili smo uzročnici ili smo posljedica. Dakle, Biblija (Poslanica Titu):“ 15 Sve je čisto čistima; okaljanima pak i nevjernima ništa čisto, nego su im okaljani i razum i savjest. 16 Ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu – odvratni, neposlušni i za koje god dobro djelo nepodesni.“
Što nam govori ovaj citat iz Biblije? Prepoznajemo li poruku koju nam šalje ili smo okaljani pa od svojih grijeha ne vidimo i ne čujemo ono što nam Biblija poručuje. Dakle, „Sve je čisto čistima“ znači da kad odgovorno prilazimo životu kao daru od Boga tada odgovorno preuzimamo i sagledavamo sebe i svoju nutrinu. Čisti smo onda kada prihvatimo i ne niječemo svoje grijehe i kada odgovorno unutar sebe tražimo način da ih popravimo, da ih odbacimo od sebe, kada prihvatimo svoju nutrinu i ono što nam ona poručuje. Nije istina da svi mi koji smo krštenjem postali dio Kristove zajednice unutar sebe ne čujemo onaj glas Duha Svetoga koji nas upozorava. Nije istina da ne možemo biti svijetlo u svojim životima, samo to trebamo željeti. Milijun se loših stvari dešava i onda kada ih vidimo na TV-u svi ih osuđujemo, a ono što mi radimo niti vidimo niti želimo vidjeti razgolićeno kao priču na TV-u. Dakle, budimo odgovorni prema svakoj svojoj riječi, prema svakom svom dijelu, prema svakoj svojoj misli. Nije istina da nećemo ponekad pasti pod težinom svojih razmišljanja, pod težinom svojih osjećaja i svojih htijenja, ali ono što nas čini drugačijima od svih bića na zemlji upravo je naša odgovornost kojom zahvaljujemo na darovanoj slobodi i darovanom životu. Upravo odgovornost kojom se odupiremo i sami sebi, jer kao odrasli ljudi suočavamo se s posljedicama, uzrocima i tako ostajemo čisti ostajemo ono što trebamo biti ljudi koji se u svojoj nutrini bore za boljeg sebe. To je odgovornost kao dar koji nas čini uvelike drugačijima i različitijima od svih bića na ovom svijetu. Sve se dešava u našim životima s razlogom dali kao odgovorne osobe tragamo za istinom ili tražimo sažaljenje za sebe same? Možda gordo zvuči ova izjava u smislu raznih tragedija koje nas u životu zadese, ne kažem da su one dobre, da su one lijepe, a nadasve ne kažem da su one nužne. Međutim, naši su životi isprepleteni uzročno-posljedičnim vezama koje na žalost ne možemo mimoići niti ih možemo zanemariti, ali možemo i moramo učiti i postajati zreliji i odrasliji ljudi koji u nutrinama sebe traže odgovore i traže načine da odgovorno preuzmu breme svog križa i krenu u avanturu zvanu život koliko god nas ona u konačnici bacila na koljena i oduzela nam dah, naravno sve to uz pomoć Božju izgrađuje nas kao osobe. Dakle, rekla bih definiciju mog pogleda na odgovornost, a ona je samo preslika naše nutrine, naše sabranosti i našeg poimanja sebe samih. Toliko malo imamo poštovanja prema sebi, a glumimo da smo jaki, moćni i nedodirivi. Naravno, i trebamo biti jaki kako bi se mogli dignuti kad padnemo, a ne da stvaramo barijere da nam nitko ne može prići, mada ni to nije loše, ali mi sebi samima ne dopuštamo da priđemo i pogledamo sebe kao odrasle zrele osobe sagledavajući greške, mane želeći ih popraviti već idemo ocjenjivati koliko je tko drugi u svom životu pogriješio. I sad zamislite koliki smo licemjeri, toliko licemjerja u nama samima ima da se tješimo i bježimo da ne bi priznali samima sebi tko smo ustvari koliko smo loši u onoj bitnosti našeg života, a to je odgovornost. U odgovornoj osobi nećete naći onu bahatost kojom se smatra bitnijom od druge. Zašto? Zato što odgovorna osoba zna da je svako biće dijete Božje, zar je jedno dijete veće ili manje u očima roditelja? Roditelj ih ljubi istom ljubavlju, istom snagom se bori za svu djecu, a mi mislimo da smo bitniji od drugih, jer imamo možda više materijalno, ali tu je zamka u koju smo upali. Bogu su bliže one osobe koji su možda siromasi u materijalnom, ali zato bogati u svojoj pokornosti, ljubavi, podnošenju u svojoj potrebi da padnu ničice pred Boga i zatraže da ih vodi na putu života. Mi se toliko uvučemo u svoje ljušture navike i mislimo da sve što radimo ne treba analizirati i ne treba provjeravati, upravo suprotno tko smo onda ako se tako ponašamo upravo oni koji su gore u tekstu navedeni. Ovdje moram naglasiti da kada zagledavamo i analiziramo sebe same ne smijemo nikad, ali baš nikad suditi sebi samima, ali trebamo raditi na tome da ne ponavljamo iste greške kako bi mogli napredovati i ne čekati da nas život svaki put vrati na početak, jer ono što nam se desilo nismo htjeli popraviti, ili nismo se trudili mijenjati. I onda naš život živimo kao da nikad neće završiti, tj kao da imamo sto života. Nismo ni svjesni da trebamo u svakom danu naći vrijeme da u njemu uživamo, vrijeme da se sastanemo sa svojom nutrinom, jer to isto vrijeme leti i ne čeka nas da mi shvatimo da od dana kada se rodimo mi umiremo u fizičkom smislu, dakle svakim danom bliži smo smrti. I zar onda ne bi trebali u svakom danu uživati, ljubiti sebe i druge ne tražeći loše i negativne stvari već od njih otići, graditi, praštati i htjeti biti bolji. Iako definicija bolji može biti zamka zloga ako nismo postigli onu našu ravnotežu duha u kojoj se trebamo naći i željeti biti uvijek i u svemu bolji u Kristu Gospodinu. Ono što me često sablažnjava kao osobu su upravo ljudska zaključivanja kojima oni znaju što je tko mislio, što je tko radio i kakav je tko. Što to govori o svim tim osobama? Za mene je to bijeg od stvarnosti, bijeg od sebe sama i u konačnici bijeg od Boga i njegova Zakona koji nam je ostavljen kao način na koji trebamo živjeti, kao način na koji trebamo raditi i kao način na koji trebamo gledati ljude. Svi mi uključujući mene samu često komentiramo određene životne situacije i mislimo da li je to trebalo biti drugačije, a s druge strane kao odgovorne osobe zar smo tu da radimo greške, a da tuđe iste greške sudimo? U biti smo jako loši ljudi koji su opterećeni svojim grijesima pobjegli na margine ljudskosti i na samom rubu šećemo se i gledamo u ponor i ne poduzimamo ništa. U odgovornoj osobi postoji onaj glas savjesti koji nas uvijek opominje kada zastranimo kada se udaljimo od Boga da se vratimo i ispravimo smjer. Odgovornost koja nam je dana da se u njoj znamo ponašati kao ljudska bića. Gledajući TV-e često vidim razne stvari koje se događaju koje se potiču kako bi dobile određenu pozornost i postale ljudima bitne, dok istovremeno radimo sve da ta odgovornost uistinu bude samo puka fraza. Na primjer, gledajući upravo razna razmišljanja da li treba zakonom zabraniti pobačaj? Ako na to gledamo isprazno mislim da onda zakon treba biti iznad čovjeka, ako to gledamo kao odgovorni kršćani onda nam je jasno da ljudski zakoni služe da bi se kršili u bilo kojem smjeru i pogledu, a Božji da bi nam pomogli da živimo u skladu sa samim sobom. Mislim da je sam problem daleko dublji i kompleksniji nego je on izložen, ali kao odgovorna osoba tvrdim da je upravo problem u svemu ne odgovornost u bilo kom pogledu. Naime, ako odrasla osoba nije svjesna da mora uvijek i nadasve voljeti sebe kao jedinku koju je Bog stvorio na sliku i priliku onda je problem u nedoraslosti i nezrelosti osobe. Ako nismo svjesni da se uvijek izlažemo nepotrebnom riziku kao osobe koje neodgovorno ulaze u intimne odnose onda trebamo poraditi na sebi, ako nam je pak smrt draža od života onda smo zaista tu samo da potratimo vrijeme koje nam je dano od Boga u potpunoj nezadovoljnosti sa samim sobom i svime oko nas. Toliko stvari se desi i neću reći da nema raznih situacija u kojima je teško odlučiti što je ispravno, ali zar je ispravno da mladi srljaju u odnose a da pri tome nisu upućeni u ono što oni donose, tj. da to nije samo običan čin nečijeg zadovoljstva već da je to čin uzvišenja ljubavi i spajanja u zajedničko uzvišenje. Često smo svjedoci da nas TV uči da možemo sve, pa zaista mi to i možemo, ali kao odgovorni ljudi u tom svemu imamo svoje granice koje nas iz naše nutrine omeđuju. Ako dakle nismo spremni znati da se trebamo boriti sami sa sobom da bi bili odgovorni u onoj mjeri kojom smo ljudska bića, imamo tada problem koji trebamo popraviti. Sve ono što nas čini nezadovoljnima u svakom pogledu to nije i ne smije biti naš put. U poslanici Galaćanima sv. Pavao poručuje (Gal 5, 16-17) „Hoću reći : po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista to se jedno drugom protivi da ne činite što hoćete“
Ovdje nam sv. Pavao opisuje odgovornost, jer ona uistinu jest protivljenje sebi samima da bi imali životnu ravnotežu uvijek i u svemu. Zaista ljudski je pasti i dignuti se, ali zapinjati non-stop to je odabir, a ne odgovornost. Ono što nam treba biti prioritet u životu to je razumijevanje sebe sama, voljenje sebe sama i ono najvažnije spoznaja da nas Isus ljubi više od nas samih, da nije bio raspet na križu da bi mi patili, da ni u jednom trenutku ne želi da patimo već želi da se volimo da se štujemo, a samim tim da štujemo i ostale ljude. Kad shvatimo da nam je životna misija upoznati sebe i tako pomoći drugima tada možemo govoriti o zrelosti naše osobnosti o nama kao odgovornim bićima. Zaključila bih ovo poglavlje sa svojim riječima: „Čovječe ne možeš tražiti Boga u drugima, a nisi ga spoznao u sebi samome. Mi smo stvoreni na sliku Boga živoga kojeg moramo pronaći u sebi samima da bi živjeli. Ako toga nema, nema ni života.“ Odrastimo i preuzmimo odgovornost kojom čuvamo sebe i druge oko sebe.
„Isuse moj padam ničice pred tobom u svojoj potrebi. Molim te pomozi mi da nađem put kojim trebam hodati kako bih znao biti zreo i kako bih znao biti sve više tvoj. Molim te pomozi mi uvidjeti svoje grijehe i predati ih tebi kako bih rastao u svojoj zrelosti i ljubavi. Isuse za mene si nosio križ, poradi mojih grijeha, oprosti mi za svaki grijeh koji ti je nanosio bol, oprosti mi za moju sebičnost i ne zrelost, pomozi mi da ljubim srcem i dušom kako bih bio ono što trebam biti, čovjek. Pomozi mi da spoznam put vjere kojim ću ti biti bliži i kojim ću moći biti dio sebe sama tj, one slike Boga kojom me je stvorio. Hvala ti moj Isuse na svakoj tvojoj riječi, na tvojoj ljubavi i na tvojoj nesebičnosti. Ljubim te dobri Isuse i molim da uđeš u moj život, jer bez tebe niti mogu niti želim živjeti. Hvala ti moj Isuse! "

I. M.