Ljuljačka života

11. Dobro služim

IZVJEŠTAJ BR.1

Neprimjetnim ubrzanim korakom žurio sam do predsjednikovog ureda. Gotovo prozirne staklene stepenice u bijeloj zgradi dodatno mi otežavahu put. Nosim dvije teške kutije najzanimljivijih podataka od prethode svetkovine. Predsjednika će ovo stvarno zanimati.

Kutije mi dosežu preko glave i još mi dodatno opterećuju put. Moram stići prije ostalih, ipak sam ja ovo prvi uočio.

Kako se približavam centralnom uredu susrećem sve više stražara. Kimnem.

Stigoh do velikih ovalnih vrata koja me dijele od predsjednika, no odmah mi stražari zapriječe put. Brzo se snađoh, prije nego što oni progovore. –Nosim važne podatke predsjedniku. –Uspravim se, kako bih izgledao sigurnijim. Sada sam zahvalan na visokim kutijama kako mi ne bi vidjeli crveno lice i ružne bubuljice.

-Identifikacijska kartica? –Službeno odgovore, dobro me procijenivši. Dodam im karticu kako bi mogli točno utvrditi moj identitet i položaj, pogledaju se te kimnu. -Javit ćemo mu da ste ovdje. –Zatim mi kažu da se udaljim te pritisnu neki gumb.

Želim što prije ući, kutije su mi teške, sa njima sam prošao deset katova. Samo da mi ne padnu. Ubrzo vidim da se vrata otvaraju, izađe zaštitar i kimne prema meni. Očito je to znak da mogu ući, pa to i napravim.

Prostorija je velika kao i cijeli trg na kojem je smještena te jasno mogu vidjeti svaki od onih zlatnih kipova prethodnih predsjednika. Od svog tog zlata, slika i raskoši, trebalo mi je nekoliko minuta da uopće pronađem predsjednika. Sjedio je na sredini velikog drvenog stola te buljio u mene. Naglo sam se naklonio te brzo progovorio. –Poštovani predsjedniče, dolazim ovdje sa najboljom mogućom namjerom. –Izgovorim, ni ne pogledavši ga. Nervozan sam i samo želim da odložim ove kutije.

-Izvoli. –Kaže mi smirenim glasom. Osjećam da se iza mene stvorilo par stražara no ne usudih se okrenuti.

-Prilikom proučavanja naše najnovije tehnologije za nadzor građana, uočio sam nešto vrlo neuobičajeno. –Ovog puta kažem to smireno, a on odjednom postane zainteresiraniji i nervozniji. Rukom mi pokaže da nastavim, dok polako ispija neki alkohol iz kristalne čaše.

Konačno odložih kutije i počinjem. –Ima mnogo prijestupa koji su se dogodili na Dan države, no mislim da bi vam ovaj mogao biti najzanimljiviji. Nekako je specifičan, usudim se kazati i jedini takav u povijesti ove države. –Izvučem film, postavim ga na najnoviji uređaj te mu pokažem snimku. Predsjednik se uspravi i pogleda me. –Jesi li analizirao? -Naglo upita.

Kimnem, sretan jer sam precizno odradio svoj posao. –Djevojka plave kose, maloljetna. –Naglasim zadnju riječ te malo zastanem, gledajući njegovu reakciju. –Pobjegla od kuće kako bi vidjela paradu. –Prikažem mu dio kako trči uz zgradu u koju će nakon nekoliko trenutaka i ući.

Zatim stavim drugu snimku, gdje djevojka sjedi na krovu i napeto čeka početak. Predsjednik se smijulji, jako mu je ovo zabavno. Mogu se kladiti da već izmišlja kaznu. No, nisam još gotov. –Kasnije dolazi muškarac, visok, crne kose. Punoljetan. Fotograf. I upravo zbog njega danas smo saznali identitet djevojke. –Kažem mu ponosno. Konačno će se moj rad cijeniti, konačno se dogodilo nešto dobro sa mojom tehnologijom. Možemo napredovati toliko da nam više uopće neće trebati stražari na ulicama. Osjećah potpuno zadovoljstvo.

Predsjednik se uspravi u stolici i načuli uši, no još uvijek šuteći. –Lana Denver, 19 godina, Abradol. –Kažem. –Muškarac je Dorijan Nilbert, Ana Lota, službeni fotograf. –Odjednom dobijem neku čudnu moć govora, pa samo nastavim. –Oboje su učinili veliki prijestup. Djevojka je maloljetna te nije ni smjela biti ovdje, no prema mojim saznanjima mogu zaključiti da roditelji u to nisu umiješani. Ipak, ovaj prijestup kažnjiv je smrću. Također, muškarac koji je točno znao što treba učiniti, nije je prijavio. Manji prijestup, no... -Ne stigavši dovršiti svoju misao, predsjednik me prekine.

-Hvala, ja ću odlučiti o njihovoj sudbini. –Kaže kratko i jasno, a ja zanijemim. Nadam se da ovo nije pokvarilo moj izgled da dobijem neku nagradu. Htjedoh upitati što će učiniti, no pametnije mi je da šutim. Prouči me, kimne te odjednom progovori- Ispunio si svoju građansku dužnost. 1000 bodova. –Ozarim se i počinjem zahvaljivati, no stražari me već primiše za lakat očekujući da krenem, uzimajući mi sva napisana izvješća iz kutije. Očajno željeh saznati što će im se dogoditi.

Moja ideja da postavimo novu vrstu tehnologije uzduž glavnog grada pokazala se izuzetno korisnom. Bijah zadovoljan sobom te odmah počinjem planirati što ću razviti sljedeće. Okrenem se u posljednjem trenu kako bih nekako zahvalio predsjedniku, no umjesto toga čujem kako razgovara sa stražarom koji je cijelo vrijeme bio prisutan.

-Što ćete učiniti, cijenjeni? –Čini mi se da je on jedan od bližih ljudi koji mogu čuti predsjednikov plan. Prije nego se zatvore vrata, čujem ga kako mu odgovara: -Ništa. Nadzirat ćemo ih i pustiti da sudbina napravi svoje.

Čujah prigušeni smijeh, no vrata se već zatvoriše i ne bivah siguran što je to točno značilo.

.

p.s. Oprostite što nisam objavljivala... pišem no zaboravim na wattpad :) A i laptop mi se pokvario u jednom trenu. Samo me podsjetite da stavim nastavak i tu je :)  

Instagram:   https://www.instagram.com/wattpad_fairy/?hl=hr

Facebook:   https://www.facebook.com/WattpadFairy/

Web stranica: https://martabasnec.wixsite.com/wattpadfairy