ŽELJA - ZAVRŠENA :)

Norina priča: Viktor + Nora

Monika se probudila oko 12 sati. Izašla je iz sobe u širokoj kratkoj majici u kojoj je spavala, razmazane
maskare i potpuno raščupane kose, tako da se činilo da nikada više neće izgledati normalno.
Pogledala se u ogledalo u hodniku i napravila facu kao da je vidjela čudovište. Oblik njezina lica bio je
stvoren za osmijeh. Imala je lijepe bijele zube, rumene obraze i malene oči koje bi se sklopile svaki
put kada bi se smijala. Sve crte na tom licu izgledale su kao da su nastale smijanjem, a tako je
vjerojatno i bilo. Nije se pretjerano šminkala i uređivala, a jedini nakit koji je priznavala bile su tri
narukvice koje je nosila – trakice izrađene od kože s privjeskom u sredini i obična dječja ručno
pletena narukvica, koja joj se malo opustila i podigla do lakta, pa je uhvatila panika da ju je izgubila.
Taj tren je počela sa zakletvama kako nikada, ali nikada više neće okusiti alkohol. Onda je prešla na
Noru i počela joj prigovarati kako je mogla dopustiti da toliko pije. Zaključila je da to prave frendice
ne rade. Naravno. I onda se sjetila.
- Pa joj, da! Dopustila si mi jer si zapravo cijelu večer razgovarala s Viktorom. Sve me zanima, da
čujem.
- Joj, ne znam, Monika.
- Daj, ne izmišljaj. Kako misliš, ne znaš?

- Super je. Ne znam. Nije mi se nikada dogodilo da s nekim na prvu toliko razgovaram. Baš mi je bio
zabavan, zanimljiv i smiješan. I to što je zgodan isto nije štetilo.
- Zgodan je, to priznam. Zanimljiv, ne znam, jer nismo razgovarali, ali, Nora, moram ti reći da smiješan
baš i nije bio – provocirala ju je jer je odmah shvatila da joj se jako svidio. A kada to shvatiš, onda
imaš ekskluzivno pravo provocirati.
- Baš me zanima što nije u redu s njim...
- Molim?
- Pa, nema curu. Nije ti to čudno?
- Nije mi čudno. Nemam ni ja dečka, a najnormalnija sam osoba na svijetu. Ikad.
- Monika, jučer si zaštitaru objašnjavala razliku između plave i mornarskoplave boje.
- Ali nisam sigurna da ja uopće znam tu razliku.
- Točno. Ne znaš.
- Pa, dobro, svejedno. Nadam se da si mu dala broj.
- Jesam, ali nije se još javio. Vjerojatno i neće, ali dobro, nema veze. Svejedno mi je bilo zabavno.
- Obožavam taj 'svejedno'. Valjda najveća laž koja postoji. Dobro, dajemo mu pravo da se javi danas
do kraja dana. Onda ga više ne volimo.
- Dogovoreno.
Počele su gledati film na TV-u i Monika je zaspala za deset minuta. Kada su počele reklame, Nora je
već refleksno uzela mobitel. Upravo ga je otključala kada je počeo zvoniti. Nepoznat broj. Udarila je
Moniku, koja je skočila u polusnu sva zbunjena.
- Monika, Monika, Monika! Mislim da je on, što da radim???
- Ha? Čekaj, čekaj? Tko? Molim? – pokušavala je shvatiti što se događa i kroz poluotvoreno oko
vidjela mobitel koji joj je Nora držala pred facom.
- Ajme, budale blesave. Pa javi se! – rekla je sarkastično s obzirom na to da je to bila jedina stvar koju
može učiniti osim ne javiti se, a to bi bilo glupo.
Nora se još malo pokušavala pribrati pa se javila. Bio je on. Rekao joj je da se nada da se naspavala i
da je Monika bolje. Pitao ju je odgovara li joj da sutra dođe po nju. Tako ju je pitao. Kao, nije mu bilo
upitno da idu, samo ga je zanimalo kada. Nora je rekla da joj odgovara i dogovorili su se da je pokupi
oko dva popodne. I to je bilo to.
- Pitao je za mene? Ili dečko zna igru ili je zbilja drag – mudro je zaključila Monika.
Nora je ostavila Moniku na miru u njezinu mamurluku i otišla obaviti sve što je imala za faks kako bi
sutra imala potpuno slobodan dan. Tako je barem planirala, ali su joj misli bile s Viktorom. Bila je
uzbuđena i jedva je čekala da dođe sutra. Sjetila se tog osjećaja kada si dijete. Onoga da jedva čekaš
da bude noć i da ideš spavati i onda se probudiš i onda se događa to nešto najbolje na svijetu. Drugi
je dan već u devet ujutro bila kraj Monikina kreveta i pokušala je probuditi.

- Monika, daj, ajde. Skuhala sam kavu, izvoli ustati i pomoći mi da se obučem. Nemam apsolutno
ništa i trebam nazvati Viktora i javiti mu da ne mogu ići nikamo jer nemam odjeće. Nikakve.
- Kao prvo, devet je ujutro, Nora, idete u dva. U dva! To je za, ono, ne znam, puno sati. A kao drugo,
takvim izjavama da si stalno gola stvorit ćeš prilično pogrešnu sliku o sebi.
Sljedeća dva sata prošla su u kombiniranju svakog komada odjeće u tom stanu, kako bi Nora izgledala
točno kako treba za prvi spoj. Moralo je biti lijepo, ali i udobno jer se uz stres spoja ne može nositi i s
time da mora paziti kako sjedi i kako ustaje i slično. Problem je bio i što nije znala kamo idu. Nakon
zasjedanja modnog suda, odjeće po dnevnoj sobi, hodniku, kuhinji, kupaonici i spavaćoj sobi i svih
kombinacija koje su prošle, odlučila se za uske tamne traperice, tenisice i šarenu košulju. To je bila
ujedno i prva kombinacija od koje su krenule prije nekoliko sati.
Viktor nije kasnio. Čekao ju je ispred zgrade naslonjen na auto. Nosio je tenisice, traperice i
tamnocrvenu majicu kratkih rukava. Prvo što je Nora primijetila bio je osmijeh. Male bore oko očiju
stvorile su se u trenu kada ju je vidio i od toga joj je odmah bilo lakše. Samo je trebala reći bok na
normalan način i to je bilo to. Sve ostalo će biti uredu.
- Bok.
- Pa bok, Nora. Super izgledaš, taman za ono gdje idemo.
- A to bi bilo...
- Iznenađenje.
I evo ga opet. Opet taj osmijeh očima. Dok je sjedala u automobil, skužila je da će je taj osmijeh
očima puno koštati. Iako je oduvijek bila nepopravljiva romantičarka, nikada zapravo nije vjerovala da
se to događa u stvarnom životu. Bilo joj je zabavno vjerovati da bi se moglo dogoditi, ali znala je da to
nije moguće. I dalje je to mislila, ali sad je tu bio taj neki dečko koji joj se svidio više nego što je
normalno. U glavi su se počela vrtjeti sva ona klasična pitanja i ženske teorije. Ok, sviđa ti se i sad se
malo primiri. Postoji velika šansa da se ti njemu ne sviđaš u toj mjeri pa bolje malo smiri glavu. Postoji
isto velika šansa da je zapravo idiot ili psihopat jer si ga tek prekjučer upoznala, pa ne možeš znati
kakav je.
Vozili su se nekih deset minuta. Za to vrijeme Viktor ju je ispitivao kako je provela dan. Razgovarali su
o izlasku i svemu što se dogodilo nakon što su njih dvije otišle. Rekao joj je da su propustile najbolje
pijane hamburgere koje se nitko ne usudi jesti kada je trijezan, ali da osim toga ništa više nije bilo
vrijedno spomena. Objasnila mu je da možda ne zna puno o Osijeku, ali zna za trovača. Bila je to
tradicija osječkog izlaska koji je svaki student morao završiti ondje. Izašli su iz automobila i Nora je
skužila da su kod gradskog stadiona.
- Zabrinuo sam se za tebe i za svoju plaću ako ti postanem menadžer pa sam mislio da bismo trebali
malo poraditi na tvojim slobodnim udarcima – rekao je i iz prtljažnika joj dobacio nogometnu loptu.
Nasmijala se i samo krenula s njime prema ulazu. Usprkos svim romantičnim filmovima koje je
godinama istraživala, uspio ju je iznenaditi.
Ušli su na stadion i on je ruksak koji je imao spustio na travu. Primio ju je za ruku i doveo do gola.
Spustio je loptu na pod i počeo glumiti golmana.
- Znači, prva lekcija. Nemoj stati na loptu. Puno dalje ode ako je udariš.

- Ti si neki jako smiješan dečko, ha?
Namjestila se i nekim čudom uspjela udariti loptu koja je otišla sve do gola. Nije zabila, ali i to je za
nju bilo dovoljno dobro. Neko su vrijeme napucavali loptu po golu i Nora se odlično zabavljala.
Uživala je u smijanju i igranju nečega što je njoj izgledalo kao nogomet, ali svakoj bi normalnoj osobi
izgledalo kao da se djeca igraju. Nora je legla na travu i zatvorila oči dok je Viktor išao na drugu stranu
terena po loptu. Uskoro je legao pokraj nje. Osjećala je travu pod leđima, sunce na licu i miris
Viktorova parfema. Gledala je u oblake i polako dobivala onaj osjećaj vrtoglavice koji imaš kada se
oblaci počnu brže kretati. Promatrala je stadion i razmišljala o tome zašto on uopće smije samo tako
ovamo ušetati. Stolice su bile plave, a bijele su služile za pisanje po tribinama. Na jednoj je strani
pisalo NK Osijek, a na drugoj Grad na Dravi. Cijeli je teren bio okružen stazom za trčanje, a veličina
stadiona ostavljala je bez daha. Sigurno je nevjerojatan osjećaj igrati pred tolikim ljudima ili zabiti gol.
Sigurno je isto tako nevjerojatno promašiti gol pred tolikim ljudima. Zaključila je da nikada ne bi
mogla biti sportaš.
- To je to? Pobijedio sam?
- Ni slučajno. Poluvrijeme je. Znaš li ti uopće pravila nogometa?
- Ne, očito.
- Nema veze, zato smo tu.
Nasmijao joj se i otišao po ruksak, a ona je sjela i gledala za njim. Imao je onaj sportski način trčanja.
Nije ni sama znala što to točno znači, ali izgledao je dobro. Bila mu je zahvalna što je učinio da se
osjeća opušteno. U tom trenu shvatila je da je prestala razmišljati. Kada ste žena kojoj u minuti kroz
glavu prođe sto ideja, pitanja i situacija koje treba uzeti u obzir, mogućnost nerazmišljanja najbolja je
stvar koja se može dogoditi.
- Pripremio sam nam luksuzan ručak koji ćeš pamtiti cijeli život – stao je ispred nje kao voditelj
vremenske prognoze i počeo vaditi stvari iz ruksaka.
- Počinjemo s crnim vinom, berba 1934. Poznata i kao godina kada je grožđe najbolje rodilo. Kušajte,
molim vas.
- Aha, super aroma. Zanimljivo koliko crno vino može podsjećati na jedan običan sok od višnje.
- Da, to je baš interesantno. Nastavljamo s predjelom. Krekeri pečeni na slaboj vatri kako bi zadržali
sve hranjive sastojke. Pekli su se tako 3 dana i 3 noći, a poslije su hlađeni na mjesečini.
- VIC krekeri. Zakon! – razveselila se Nora i uzela pakiranje Viktoru iz ruke.
- A sada glavno jelo. Po naglasku zaključujemo kako mlada dama nije iz Slavonije, pa smo joj odlučili
predstaviti najbolje od naše kuhinje - kulenovu seku.
Izvadio je iz ruksaka dva sendviča i jedan pružio Nori. Sjeo je pokraj nje i počeo jesti. Razgovarali su o
njezinu faksu, o tome što je zanima u obrazovanju djece i o tome kako se navikava na Osijek. On je
govorio o svojim roditeljima i radu s njima. Upoznavali su se kroz informacije koje bi svatko smatrao
osnovnima, čak i banalnima, ali kada ih priča netko tko vam se sviđa, imaju veću vrijednost. Osjećala
se odlično, opušteno i sretno. Proveli su tri i pol sata na stadionu a da Nora nijednom nije imala
dojam da je prošlo toliko vremena.

Polako su pospremili stvari u njegov ruksak i krenuli prema automobilu. Izašao je iz auta pred
njezinom zgradom kako bi je pozdravio i pitao želi li ponoviti ovakvo druženje. Naravno, rekla je da.
Jedno popodne bilo joj je dovoljno da zaključi kako nije idiot ni psihopat, a činilo joj se da i je ona
njega nasmijala pa mu se valjda i sviđa. Približio joj se, stavio obje ruke na lice i poljubio je prije nego
što se uopće snašla. S obzirom na to koliko je bila nervozna, to mu je bio najbolji mogući potez.
Osjetila je kako se trese u njegovim rukama. Nikada prije nije iskusila taj osjećaj i bio je prekrasan.
Pozdravili su se i ona je ušla u zgradu s najvećim osmijehom na svijetu.
Razmišljala je o osjećaju koji je uspio stvoriti. Bilo joj je prekrasno što je učinio nešto tako romantično
kao što je taj stadion. Oduševio ju je svime što je učinio, rekao i načinom na koji se ponašao. Osjećala
se kao da je stvarno u jednom od svojih romantičnih filmova i nije ju bilo briga što netko ima reći na
to. Taj osjećaj zbilja postoji i sada ga je upoznala i ona.
Kada je čula vrata, Monika je skočila na hodnik iz kupaonice. Pogledala ju je naslonjena na vrata s
osmijehom na licu koji nije čak mogla maknuti sve i da je željela. Da joj je u tom trenutku netko rekao
najgoru vijest na svijetu, ona bi se i dalje vjerojatno samo glupavo smješkala.
- Gotova si, ha?
- Bojim se da da.