Cvijet bez korijena

Uvod

-Thea,molim te vrati se kući.-Adrian je govorio polako u slušalicu i u tom trenutku mrzio onaj ton u vlastitom glasu, zbog kojeg je zvučao poput psića  u nekoj štenari ,koji moli za vlastiti spas. Ne za sebe.

-Ali tako mi je dobro. Odlično! –Theodora nije bila razmažena pripadnica zlatne i elitne mladeži. Niti dijete multimilijardera koji su, u sve većem, broju svakim danom iskakali sa naslovnica nekog od mondenih časopisa.Ne.Theodora Eliza Alexsandra  Fertige bila je razmažena pripadnica plave krvi. Njezina je plavost dosezala do samog kraljevskog dvora. Što nimalo nije olakšavalo Adrianovu poziciju u ovom ... moljakanju.

-Thea,dušo. Već dugo nisi bila kod kuće ...-bila je to gorka istina sa kojom se mirio svakog jutra u praznom krevetu i svake večeri kada bi u isti lijegao. Kada bi se navečer zatvorio u svoju sobu,njihovu sobu, imao je osjećaj kako se cijeli svijet mraka nadvio nad njime i ...

-Joj,dragi!Tako si naporan sa tom kućom.- Theodora je imala trideset i dvije godine i sva ta razmaženost i piskutavost u glasu nikako joj nije pristajala. I iskreno govoreći već odavno ju je sve to trebalo napustiti.

-Antonio treba majku. Ja te trebam.-bila je to još jedna od  onih sitnih laži ,jer već dugo ju ustvari nije trebao. Navikao je živjeti bez nje,ali morao je pokušati. Makar još jednom. Nikada si ne bi oprostio, zbog djeteta,da nije pokušao ju vratiti.

-Ah!Kako si postao melodramatičan. Dobro znaš da nikada nisam voljela sladunjave muškarce.-njezino lice bilo mu je pred očima. Mogao je točno ocrtati linije njezinog sitnog lica kako radi grimase dostojne desetogodišnje djevojčice .Očima je sigurno kolutala,jer je to radila uvijek kada bi netko od nje tražio nešto što nije željela dati. Ili učiniti.

-Vrati se. Radi sina.-to je bio prvi put da je koristio njihovog jednogodišnjeg sina kako bi je pridobio da se vrati. Bilo mu je tako nešto doista gnjusno,ali ona je odbijala se vratiti i ...

-Neću!-žustro je uzviknula u slušalicu. Njezino lice i njezine usne,koje tako jako volio u trenu su mu se rasplinule pred oćima. Poput oblaka mašte koju je tako rijetko u zadnje vrijeme koristio. Nije imao volje za ničim.

-Thea ...-bio je umoran. O,Bože ,bio je umoran od vlastitog života. Prstima je masirao čelo.

-Dobro znaš zašto sam ga rodila i neću se pretvarati kako sam se predomislila i kako mi je on sve što sam u životu sanjala. On me sputava i tako je ...balav. Ja sam ptica,ljubavi. Ja sam željna leta,zabave,društva. Zašto i ti ne bi mi se pridružio?-nekada bi bez imalo razmišljanja skočio na njezin poziv. Proveli bi nezaboravne dane negdje na jugu Francuske u proljeću. Ili bi se sunčali na nekoj od privatnih plaža na Mauiu. U nekom drugom životu. Životu prije ...

-Antonio me treba.

-I ja te trebam,pa nisi sa mnom!

-On je beba.-znao je od prve sekunde ovog razgovora da je suludo uopće pomisliti kako će se išta promijeniti. Kako će se vratiti. A on je svoju odluku već donio.

-Neka je!Oko njega ima dosta dadilja da čuvaju cijeli vrtić i ništa mu ne nedostaje. A ja sam ovdje sama.

-U to zaista sumnjam.-smijeh muškarca pokraj nje nije ga više čudio niti zabrinjavao. Novine su bile više nego velikodušne sa objavom slika raskalašenog života njegove žene. Jučer su izašle novine na kojima je bila slika nje i nekog plavokosog plejboja. Pretpostavio je kako je upravo on sada uz nju. Nije više osjećao ljubomoru. Ostao je samo onaj tupi osjećaj ... nemoći.

-Misli što god hoćeš. Ja se ne planiram vratiti dok mi ne prođu sve obveze koje imam.-oboje su znali kako je to laž.

Dok ju uzvišena majka ne nazove očita bukvicu,pa se podvijenog repa ne vrati na kojih mjesec dana dok se prašina ne slegne. A onda sve kreće ispočetka. Znao je to suviše dobro.

-Ti imaš puno veću obvezu i odgovorniju prema Antoniu.-pokušao je ići na kartu zdravog razuma,za koji iskreno je sumnjao kako ga više ima.

-Ne!Ne!Ne!Ja ne mogu zavoljeti to derište samo zato što netko misli da bih trebala.

-Ali on je tvoj sin!prstima je žustro prešao kroz kosu,lupivši o visoki tapacirani naslon u svojoj sobi. Nije želio svojim bijesom probuditi dijete.

Nekoliko su trenutaka oboje šutjeli. A ta je šutnja govorila sve. Sve što je barem on trebao znati.

-Na žalost. Moram ići.Pusa.Čujemo se.-smo je tupi zvuk jednolikog tona prekinute linije mu još tutnjao na uhu.

Adrian je gledao u telefon u svojoj ruci ne mogavši vjerovati riječima koje je njegova supruga izrekla. I do sada su se znali posvađati,ali nikada nije tako žustro odbijala njihovo dijete. Ispucao je sve pokušaje da je nagovori da se vrati. Plač djeteta iz susjedne sobe trgnuo ga je i on je krenuo za glasom svog jedinaca.

-Hej,maleni!Jesi gladan?-velike i plave oči malenog dječaka dočekale su ga da odagna strah u njima. Znao je da bi za njega planine pomaknuo. I još je manje shvaćao kako netko može ne voljeti tako savršeno stvorenje.

Bočica je kao i uvijek bila pripremljena u ugodno topla od strane svih onih dadilja koje je Thea spominjala. Ali to nije moglo biti opravdanje da niti jednom u mjesec dana ne dođe kući. Ni njemu ni sinu. Ogorčenost je svakim danom sve više rasla u njemu. Gušeći ga za ikakav smijeh i toplinu. I ovo što je davao svome sinu postajalo je sve manje i manje. Neprestano lupanje u zid,kako bi je vratio,mozganje  stjerali su ga u škripac vlastite nesreće i boli.

-Profesore!- glavna kućna pomoćnica stajala je na vratima i tiho ga dozivala.

-Da Beti?-jednako tihim i smirenim glasom joj je odgovorio. Nije vjerovao samo zato što joj je poslodavac da ima prava biti otresit prema njoj zbog vlastitih problema.

-Gospođa Theodore...

-Sad smo se čuli. Neće doći.-prekinuo je znajući što će ga pitati. Ni ona nije shvaćala,a ni prihvaćala njezinu odsutnost.

-Znam. Profesore ...

-Reci Beti. Umoran sam.-polako se okrenuo prema njoj nakon što se uvjerio kako je Antonio zaspao. Oči su joj bile nadnaravno velike i staklene i mogao je u njima pročitati sve. Na trenutak je prestao disati osjećajući kako mu se noge pretvaraju u drhtavu želatinu,koju nikada nije volio.

-Grofica Theodora je ...mrtva.