Cvijet bez korijena

Treći dio

Bila je skoro ponoć kada je Karola konačno stigla kući. Ma koliko god bila sretna zbog uspjeha kojeg je večeras postigla i završetku kojem se uistinu nije nadala,bila je umorna. Tjednima su Ivana i ona slagale slike da bi išle onim redom koji je bio prezentiran večeras u galeriji. Možda je to laiku djelovalo kao lak posao. Što je bilo teško u tome da se na jedan zid poredaju slike. Ali nije to bilo tako. Bilo je potrebno planiranje od onog običnog slaganja pod neku crtu,šemu,pa sve do boja ,kompozicije i onoga što sama slika predstavlja. Sve je to trajalo dugo,jer Ivana nije imala uvijek vremena kada i Karola,pa je ona mogla samo dio svega toga obaviti bez nje. I sve je to uzelo maha baš onoga trena kada je sjela u taxi i dovezla se pred bakin stan. Gotovo je zaspala u njemu iako je bila uzbuđena zbog odlaska u Firencu. Morala je još baki reći. Baka. Baka je bila njezina najveća potpora u svemu. Baka nikada nije prigovarala što ponekad danima nije izlazila iz sobe u kojj je slikala. Nije ju mogla nazvati ateljeom ,jer je to zapravo bila smo jedna soba viška u njihovom stanu. Nije Karola ,a ni baka pripadale nekoj višoj klasi po kojoj su mogle si dopustiti izdatke jednog takvog prostora. I ovo što je sada postigla svojom prvom samostalnom izložbom bilo je isključivo urađeno zbog inzistiranja Ivane i njezinih veza sa kojima je uspjela postići dogovor oko financiranja nakon izložbe. Naravno da izložba nije uspjela kao što jest bila bi primorana na neki način skupiti za troškove. Ali sva sreća to se nije dogodilo,pa nije imalo smisla o tome razmišljati. Stan je bio u polumraku. Baka je imala naviku ostavljati noćnu lampu u dnevnom boravku upaljenom kako ne bi dolazila u mrak kada se vraćala kasno kući. Tako je i sada  zlatna svjetlost gotovo grijala sobu. Zima je uzela maha i Karola se radovala toplini stana nakon što je samo nekoliko trenutaka provela na hladnoći. Zima nikako nije bila njezino godišnje doba.

-Stigla si,dušo.

Karola se trgnula začuvši bakin glas . Nije ju očekivala,smatrajući kako je već duboko u snu. Sjedila je u visokom naslonjaču koji je pripadao njezinom djedu. kojeg nažalost nikada nije upoznala,ali se baka potrudila da joj priča i o  njemu. Baš kao i o mami i tati.

-Što ti radiš budna? Mislila sam da si odavno zaspala. Djelovala si mi umornom. Zar nešto nije u redu?-prebacila je kaput preko malog taburea ispred tamnog stolića nasred sobe.

-Ne! Sve je u redu. Vani je tako hladno,da sam se razbudila dok sam došla do kuće,pa sam odlučila te sačekati. I usput malo nešto pročitati.-tek tada je Karola vidjela debelu bijelu knjigu na njezinim koljenima. Bio je to ...album. Album koji joj je baka puno puta otvarala i pokazivala slika iz njega. Bio je to vjenčani album njezinih roditelja.

- Iz albuma?

-Ah! Vjerojatno me sve večeras pomalo omekšalo,pa sam poželjela malo pogledati slike. Sjetiti se ...-izboranom rukom prelazila je preko debelih korica.

-Da. I ja se osjećam pomalo ...umornom od svega. Ali i sretnom što je sve tako dobro ispala. Moram ti reći ...-sjela je na dvosjed  nasuprot bake –Ali i ti si rekla da meni nešto moraš reći.-tek tada se sjetila bakinih riječi prije odlaska.

-Nije važno. Reci samo.

-Dobro.-nije ju bilo potrebno nagovarati. Da ju je na ulici netko pitao da mu kaže ona bi pričala bez zadrške – Ivana mi je sredila da idem šest mjeseci u Firencu na usavršavanje. Koliko je to odlično? Nisam se tome nadala ni malo. Ni malo! Ravnatelj je bio na otvaranju. Nije da ga je ona pozvala ,nego je od nekoga čuo i kad je već u Zagrebu je došao da vidi.-pomalo nevezano je brbljala od uzbuđenja.

-Drago mi je zbog tebe.-baka se pomalo umorno nasmijala.

-Nećeš biti tužna bez mene?Neće ti biti dugo?- osjećala je pomalo grižnju savjesti što ju ostavlja,ali je isto tako znala da prilika poput ove se ne događa dva puta u životu.