Memoari utajivača poreza

Za sve je kriva trava (predgovor)

Možda bi bilo ispravnije reći travnjak, ali mi riječ trava u kontekstu naslova bolje zvuči.

Toga dana krajem ljeta 2019. kosio sam travu. To je posao kojemu u doba vegetacije jednom tjedno posvetim oko tri sata. Hodanje za kosilicom ima razne prednosti. Jedna od njih je više nego dobrodošla tjelesna aktivnost svima nama koji vrijeme provodimo najviše za računalom ili upravljačem auta. Druga prednost, u mom slučaju značajnija, je što mogu razgovarati sa samim sobom, bez opasnosti da me netko čuje. Buka motora je odlična zaštita. Provjereno.

Dakle, toga dana mudroslovio sam o nekim društvenim apsurdima, posebno u području gospodarstva i aktualnoj politici poticaja malih i srednjih poduzetnika. Razvijen je cijeli sustav koji u raznim ministarstvima i agencijama zapošljava gomilu ljudi da smišljaju načine kako raspodijeliti novac iz proračuna i time potaknuli gospodarski razvoj. Sve to naravno košta, a troškove jednako kao i poticaje, država podmiruje iz poreza. To je začarani krug u kojemu birokratski sustav u konačnici uzima sve više uz izliku da daje više.

U potrazi za nekakvim rješenjem, ili barem stavom koji će zadovoljiti moj sustav vrijednosti, nastavio sam pratiti kosilicu. Košara se napunila i trebalo je pokošenu travu odložiti u kompost.

Tu sam uočio neku simboliku koju želim podijeliti s vama. Zdravu travu koja se iz zemlje podiže nastojeći izrasti, razviti se i razmnožiti, kosim da bi moj travnjak meni izgledao ljepše. Sve što je iznad tih dva centimetra završi prvo u košari, a zatim u kompostu.

Prepoznah u sebi vlastodršca kojemu je cilj pokazati svoj uspjeh - lijepi travnjak u kojemu uživamo ja i moja obitelj. U kosilici prepoznah bezosjećajni sustav kojemu je cilj porezati (s naglaskom na porez) sve što ja odredim. Prepoznah u busenju obitelji, a u vrhovima svake travke mladost, energiju, volju za životom. Košara kosilice postade u mojim mislima autobus koji tu mladost odvozi preko granice i ostavlja na nekoj gomili kojoj će doduše donijeti neku novu vrijednost, ali će u suštini ipak trunuti.

Pomislih zatim kakav bi travnjak bio kada bih ga prestao kositi. Ne bi bio onakav kakvim bih ga ja oblikovao i ne bi zadovoljavao moj ideal ljepote. Ali bi zato bio bi bio pun života.

Nakon sat i nešto više uočim da sam negdje sa strane omaškom ostavio jedan nepokošeni busen. Nekako mi je promaknuo ispod noža kosilice.

I tako mi sine ideja za ovu knjigu. O poduzetniku koji je ispao iz sustava ne svojom krivicom. Hodajući za kosilicom narednih sat i kusur smijao sam se svim peripetijama koje bi takav (ne)sretnik mogao imati. Veći dio njih uvrstio sam u ovu knjigu.

Kad sam završio košnju i izvalio se na ležaj vrtne garniture supruga me upitala čemu sam se toliko smijao kao da sam napušen. Odgovorih joj da je za sve kriva trava i uvedoh je u novu knjigu.