•14•

1.7K 69 65
                                    


"Zar ne mislite da bi bilo dobro da bar na neko vreme odete kući?", medicinska sestra me saosećajno posmatra, a ja samo odmahnem glavom.

"Ne mičem odavde dok se ne probudi", neću se predomisliti.

"Ali već četvrti dan ne napuštate bolnicu. Plašim se da će vam doktor zabraniti da je posećujete, ako vas ponovo zatekne ovde", shvatam da ima najbolju nameru, ali ne razume me. Niko me trenutno ne razume.

"Da li postoji neka osoba u tvom životu, za koju bi bila spremna i život da daš?", iznenadim je pitanjem, ali mi ubrzo da odgovor.

"Da, postoji."

"E pa vidiš, za mene je ta osoba Tina. Ako joj se nešto desi, ne mislim da ću moći da živim s tim", pogotovo jer osećam krivicu što je uopšte ovde.

"Uveravam vas da Tina zaista nije u životnoj opasnosti", uverava me i zaista joj verujem. Doktoru ne verujem ni jednu jedinu reč koju izgovori, ali u sestru imam poverenja. Otkako je Tina ovde daje sve od sebe da mi ovu situaciju učini lakšom.

"Šta ako se probudi dok nisam tu?", ne želim da se ponovo razočara u mene. Želim da zna da sam uz nju.

"Hajde ovako. Zašto ne biste otišli kući da se normalno naspavate, a ja ću biti ovde uz nju. Ako joj se stanje promeni, pozvaću vas iste sekunde", pokušava da me nagovori da napokon napustim bolnicu. Istina, mogao bih da se istuširam i presvučem. Predugo sam već ovde.

"Čim ja odem, Danil će se pojaviti. Nije uredu što ga puštaju ovde, kad Tina ne bi volela da ga vidi", ogromne su šanse da ne bi volela ni mene da vidi, ali ne želim da mislim o tome.

"Obećavam vam, gosopodine Smolov, da gospodin Smirnov neće ni prići vašoj devojci", nemam snage da joj objašnjavam kako mi Tina nije devojka. Ko zna, možda bi onda i mene oterali odavde. Doktoru se ionako ne sviđam.

"U redu. Ali ako se išta promeni, zovi me istog momenta. Okej?", nateram je da mi obeća, kako će me pozvati ukoliko se šta desi, pa teška srca napustim bolnicu.

•••

"Dobro je da te sestra oterala. Kapiram da ti je teško, ali ne možeš stalno sedeti tamo. Nije zdravo", Anton mi čita bukvicu, dok Aleksej mulja onu hranu po tanjiru. Njega je sve ovo pogodilo znatno više nego Antona ili bilo koga drugog iz društva.

"Je l' bi mogao da mi doneseš telefon iz auta? Ne kapiram kako sam uspeo da ga zaboravim, kad me ona sestra može pozvati svakog časa", zamolim Antona da ode po telefon, stvorivši tako sebi priliku za razgovor s Aleksejem.

"Hej, Ljoh, je l' se dešava šta između tebe i Tine? Mislim, je l' se dešavalo šta pre ovog udesa?", otvoreno upitam, jer ionako nemam previše vremena, pre nego što se Anton vrati u stan.

"Kako to misliš?", zbunjeno me pogleda, kao da mu ništa nije jasno.

"Mislim, jeste se smuvali ili tako nešto? U poslednje vreme ste često zajedno", primetim, a on se namršti.

"U poslednje vreme smo često zajedno, jer tebe nikad nema, kad si joj potreban. I ne, Feđa, nismo se smuvali, niti bih se kad smuvao s njom. Gledam je kao stariju sestru", opravda se, ali ja još uvek nemam mira.

"Sigurno?"

"Bože, Feđa, nikad ti to ne bih uradio. Vidim kako je gledaš, iako to ni sam sebi ne želiš da priznaš. Zašto bi to uopšte i pomislio?", namršti se, kao da ne kapira odakle mi takva pomisao.

"Vidim kakvo ti je raspoloženje, pa sam pomislio da ti je možda stalo i više nego što ostali misle", budem u potpunosti iskren, a on se blago osmehne.

Gospodin Savršeni ✅Where stories live. Discover now