Ye' Katerina kod kuće?

Mačke su na tavanu, a meni treba motivacija

Yekaterina Darijova
Nedjelja, 2:50 AM

Ovo pišem tako random s poluotvorenim očima i dok mi mačke skaču po tavanu iznad glave. Zovu se Milojko i Mileva. Tata je zbilja kreativan u ovoj karanteni. Već 43 sam doma. Nisam izašla iz dvorišta, kunem vam se. Nemam gdje.
Dane provodim spavajući do 12, napišem zadaće, redovito pogledam krv nije voda te ostatak dana tjeram Boga da se prima za čelo zbog moje egzistencije i uzaludnog pokušaja produktivnosti. Kosu perem jednom tjedno, smatram da ona ne treba dezinfekciju, ali jedva čekam otić frizeru.
Doduše, ovo je moj lifestyle i prije karantene.

Stvarno imam želju da knjiga "U sjećanje na Sophiu" bude moje prvo ozbiljnije i, molim te Bože, prvo zapravo dovršeno djelo, ali motivacije ni za lijeka. Znate onaj početni period pandemije kad nismo mogli nigdje pronaći barem jednu medicinsku masku? E, tako ja ne mogu pronaći motivaciju za pisanje Sophije!

Ja imam kostur i počnem odlično, potom zajebem sve jer se izgubim i spetljam o vlastite ideje i riječi i slova... ne, neću biti pristojna u ovom mom blogu/dnevniku jer niste baš tolike mimoze, vjerujem. Nećemo se praviti :)

Pokušavam dati sve od sebe, ali napišem tek neki mali, bezvezni nastavak čisto da mogu reći:„Da, ima 3 nastavka."

Prolog i prvi nastavak vuku ova dva sljedeća nastavka kao dečki jedni druge u "spašavanje vojnika ryana". Ja sam ih ranila. Moj mozak ih je ranio. Ne, ozbiljno.

I.. Pogledajte film ako niste, ali vjerujem da jeste.
Pa se čujemo uskoro valjda, kad pronađem motivaciju. Svakako ću pogledati na tavan kod mačaka, svašta se skriva tamo. I ne, nisam ih ja stavila na tavana niti itko od mojih, već su same pronašle neku rupu, put, nešto. Ne znam.

Laku noć