Zar sam zaslužila da mi se ovo dogodi? Borim se za sebe, ali svejedno mi ne ide. Uvijek se pojavi neka zapreka koja mi onemogućava dolazak do mog cilja. Svaki se put dogodi nešto što će mi napraviti još veći nered u toj situaciji, nešto što će me izluditi i pokušati mi sve upropastiti. Kao da svaki trud pada u vodu...
,,Moram se vratiti na posao, hoćeš li moći sama?" - Daphne mi se ispričavala.
,,Naravno. Hvala ti." - potvrdila sam i lagano se osmjehnula.
Nisam joj htjela praviti dodatni problem.
Izašla je iz prostorije. U njoj sam bila samo ja. Ja i moj odraz u ogledalu...
Gledala sam taj odraz. Vidim jad... Vidim tugu... Vidim suze koje su, baš kao i ovu večer, svaku prethodnu silazile niz moje lice.
Zatvorim oči, duboko udahnem i izdahnem...
,,Možeš ti to." - i ustala sam.
Okrenula sam se ponovno prema ogledalu, maramicom obrisala lice i bacila ju u kantu za smeće, gdje joj je i mjesto.
Upravo tako i treba biti. Suze ne bismo trebali pokazivati tamo gdje one ne pripadaju. Suze su za ružna mjesta baš kao što je ova rupa iz koje ću jednoga dana izaći i više se nikad ne vratiti.
Koračam prema vratima. Otvorim ih te izađem u hodnik. Brzo odlazim do stražnjeg izlaza. Izađem na hladan zrak. Užasno je hladno jer puše hladan, studeni vjetar. Nisam baš dobro i prigodno obučena za ovo doba godine.
Napravim par koraka prema uglu koji je na ulici s koje se ulazi u klub. Uvijek tamo zovem taxi i uvijek ga tamo čekam. Primjetim par ljudi pred ulazom, no ne obazirem se previše na njih.
Naručila sam taxi i sad ga trebam dočekati. To nije baš lak zadatak po ovakvom vremenu.
Mislim da nisu prošle ni dvije minute i začula se grmljavina. Pogledala sam prema nebu i ugledala tamno sive oblake koji su prekrivali tamno nebo. Ubrzo mi je pala kapljica kiše na lice, a zatim su na tlo počele padati kapljice koje su ubrzo postajale sve bliže jedna drugoj.
No, krasno... Što sad? Taxi neće doći narednih 10 minuta...
,,Sophia?" - trgnuo me muški glas s moje desne strane.
To je bio ponovno on. Tlak mi je naglo skočio.
,,Što sad hoćeš, dosta si mi nevolja napravio već večeras!" - podignula sam glas na njega.
,,Molim te, želim razgovarati o tome." - još i ne odustaje! Još i to želi!
,,Nemamo o čemu. Odlazi!" - tjerala sam ga.
,,Pokisnut ćeš, dopusti mi da te odvezem kući." - molio je.
U tom trenutku zapuhao je vjetar koji mi je utjerao hladnoću sve do kostiju.
,,Naručila sam taxi, doći će sad."
,,Hladno je i već si mokra, razboljet ćeš se!" - krenuo je u prepirku sa mnom.
,,Što to tebe briga? Makni se!" - nisam htjela ni čuti za ideju da idem s njime. Nema šanse!
U tom trenutku povukao me za ruku i vodio za sobom.
,,Pusti me, ne želim ići s tobom!" - vikala sam na njega.
Nije mi doživljavao.
,,Hej!" - nastavila sam, ali ništa.
Tako smo došli do njegovog auta i otvorio je vrata na suvozačkom mjestu. Pokazao mi je rukom da uđem.
Napravila sam to.
Potrčao je s druge strane i ušao u auto.
,,Poveži pojas." - rekao je sekundu poslije nego što sam to ustvari i krenula učiniti.
,,Nisam glupa." - posprdno sam se nasmijala.
,,Čemu taj stav? Želim ti pomoći." - još i pita zašto!
,,Molim?! Čemu taj stav?! Mogao si se samo praviti da me me poznaješ! Napravio si scenu stoljeća!" - poludjela sam.
,,Oprosti! Ne rade sve moje bivše djevojke u striptiz klubovima bez mojeg znanja! Naravno da sam se iznenadio!" - povisio je ton.
,,Još sam te trebala i pitati?! Naravno, samo ću tvoje odobrenje čekati! Inače, Christian, ti si mi najvažnija osoba u životu!" - sarkastično sam se smijala.
,,Odakle tebi uopće ovaj posao?! Zna li itko da ti ovo radiš?! Što tvoji roditelji kažu na to?"
Vidno živčan i uznemiren, čekao je moj odgovor koji nisam imala snage dati. Nisam mogla to izgovoriti.
Samo sam se smjestila u sjedalo gledajući naprijed.
,,Vozi me kući." - tiho sam rekla, pokušavajući ne zaplakati.
,,Odgovori mi na pitanje, Sophia!" - zahtijevao je.
,,Nemam roditelje!" - vrisnula sam, a tako je krenula i suza.
Nastala je tišina.
,,Dobro?" - okrenula sam se prema njemu i tiho rekla.
Njegov izraz lica bilo je nemoguće opisati. Bilo mu je neugodno jer nije znao. Nije znao ni što bi trebao napraviti u ovom trenutku.
,,Žao mi je..." - stavio je dlan na moje rame. Odmaknula sam se.
Bio je kao zaleđen.
,,Možeš li, molim te, voziti?" - pitala sam.
Smjestio se na sjedalo, vezao pojas i upalio auto.
,,Na koju stranu?" - pitao je nakon što se blago nakašljao.
,,Tamo." - pokazala sam ravno.
Konačno smo krenuli.
Tišina je vladala dugo. Osjećam se poniženo. Ne mogu vjerovati da sam od svih ljudi u ovom gradu naletjela baš na njega. Nalazim se baš u njegovom autu. Baš je on taj koji me tvrdoglavo nije pustio da se smrzavam na kiši i sad me vozi mojoj kući. Od svih ljudi... Baš on.
Nešto kraći, ali polako! Nadam se da vam se sviđa!
