U dvorištu sve je bilo prelijepo uređeno.Postavljeni su stolovi i stolice na kojima se nalazila sva hrana koju djeca obično najviše vole,a to su pizze i hamburgeri te razni slatkiši.Inače moraju jesti zdravo,ali u ovakvim trenucima vrijedi im ugoditi.Polako su pristizali gosti,a to su dječica sa svojim majkama.Bila su preslatko obučena u raznu,šarenu odjeću koja podsjeća ne njihove omiljene likove iz crtanih.Njihove majke su ih dopratie,te kasnije otišle i pustile ih da se zabave.Zagarantovali smo im sigurnost jer je Daniel zaposlio obezbjeđenje i dadilju.Igrali su se,pjevali i plesali.Ja sam posmatrala kako uživaju i smijala se jer mi je srce puno koliko su sretni.Daniel je bio u gradu u nabavci torte i posebnog poklona kojeg će da uruči Antoniu.Poslije kojeg sata se vratio.Dočekala sam ga na kapiji čim sam čula auto.
Bio je obučen u običnu bijelu majicu i trenerku što sam najviše voljela da vidim na njemu.Prišla sam mu i zagrlila ga te poljubila.
-Kako se provode?-pitao me.
-Prelijepo.Sve ide po planu.
Otvorio je vrata zadnjeg sjedišta u tu se nalazila ogromna kutija i par kesa.
-Pomozi mi ponijeti.
-Okej.-on je uzeo tu veliku kutiju,a ja sam kese.Kada su nas djeca ugledala prišla su nam i smijala se.
-Pažnja,sada sjedite svi na svoja mjesta.Slijedi glavna zvijezda dana.-rekao je Daniel,a oni su ga poslušali.
Postavio je ogromnu kutiju na stol i otvorio je te se iz nje pojavila prelijepa torta plave boje ukrašena autićima od šećera.
-Wow!-uzviknuo je Antonio te potrčao prema Danielu i bacio mu se u zagrljaj.
-Tata,najbolji si!-koliko je Daniel samo dobar sa djecom.Tačno se rastopim kada vidim njegove interakcije sa Antonijom.Odjednom mi je pala na pamet bolest koju sam imala.Tumor maternice.Radi toga vjerovatno neću nikada moći da zatrudnim.Neću moći imati dijete sa čovjekom kojeg volim više od života i kada vidim koliko voli djecu osjećam se krivom što ne mogu da mu je pružim.A Lucia je to uspjela.Zašto ljudi koji mrze djecu mogu je imati?A ljudi kao ja i Daniel koji smo spremni sve živo uraditi da im ugodimo i pružimo sve ne možemo?To me rastužuje.Počeli su da režu tortu te smo svi kasnije jeli i opet se bacili na partikanje.
Daniel i ja smo se umorili te smo sjeli za sto.
-Mislim da je misija uspjela.-rekao je smješkajući se ponosno.
-Itekako.
-Ovo će biti mu jedan od najljepših dana u životu.
-Da,za pamćenje.-odjednom sam osjetila neki čudan miris u zraku.
-Zašto praviš tu facu?
-Nešto smrdi...Poput dima.-rekla sam potvrđujući.
-Možda je roštilj.Znaš da su kuhari pekli meso vani.Možda opet prave nešto.
-Da,ali nije ovako jako se osjetilo.Štaviše,mirisalo je.-odjednom se začulo vrištanje i u zraku se pojavio užasno crni dim.Noge su mi se odsjekle od panike.Oboje smo ustali i otišli iza vile gdje se zabava održavala.Dadilja i čuvari su izvlačili djecu iz dima.Vatra je zahvatila cijelu živu ogradu,vrt i zajedno sve stolove i stolice.Bilo je prestrašno za pogledati.Jadna djeca!
-Šta se dešava?-upitao je Daniel jednog od čuvara.
-Izbio je požar,ne znamo kako!
-Kako ne znate?-Daniel je već pobjesnio.
-Smiri se,možda je slučajno!-odgovorila sam mu.
Htjela sam ući u dim,ali me spriječio,umjesto mene ušao je on i tu izvukao Antonio.Držao ga je onesviješćenog u naručju.Oboje su bili crni od uglja.Oči su mi se napunile suzama te kliznule niz obraze.Potrčala sam ka njima.
-Antonio!-viknula sam kroz plač panično.
