Zamijenjen🔚

IV Poglavlje

Gledam te prekrasne plave oči koje me vode prema plesnom podiju.
Vrti on mene, spušta, okreće.
Jebo majku rasteže me isto kaugumu, ali ne smeta meni to, jer to su one prekrasne plave oči.

Oči koje mogu promatrati, a poslije i sanjati.
Majko sveta kakav muškarac.

Tko bi se normalan žalio da je u njegovim rukama pa taman samo u plesu.

Plešemo mi kao veliki, vrtimo se, pratimo se dobro jer koliko god ja jaka bila elastična sam, što se vidi iz priloženog.

Nateže on mene, sad me već i vrtoglavica trese, kuk me boli, lijeva noga natiče, ali ne dam se ja.
Treba ovo božanstvo iskoristiti maksimalno.

Kako je mene moja baba učila; moj sinko, kad ga se dosučeš, ne pušćaj.

Pratim ja babin savjet, ali sve teže i teže, kad krene neka lagana pjesma. Zahvaljujem ja svim svecima što su me spasili išijasa, gihta, razno raznih upala jer čovjek je monstrum.
Ubi me na živo.

Povuče on mene sebi i rukom me obuhvati malo iznad dupeta dok drugu moju ruku drži čvrsto u svojoj. Kad ga gledaš mislio bi da je taman stupio na plesnjak, a ne da se žida ima već pola sata.

Gleda onim prodornim plavim očima u mene, gleda u moju dušu pa se malo promeškoljim, jer mi to i nije baš ugodna situacija. Osjećam se ogoljeno.

Zavrti on mene još jednom, spusti usne u naklonu na moju ruku, pa me privuče sebi;

„ Do skora“!

Okrene se i ode.

Gledam ja za njim kao i onu večer kad sam se ubijala u ginu. Da mi je znati dali me se sjeća. Odmahnem glavom, jer mi gluposti padaju na pamet.
Koga bi se sjećao…

Zaustavim se pored svoje ekipe kad me se Maša odmah dosuče;

„ Sam ti rekla, a kaj ti. Šatro uvijek najpametnija. Kozo“.

Smijem joj se jer ona je baš uporna cura. Zapela ona da se ja njemu sviđam i ne odustaje. Baš je smiješna. Tura mi u ruku neku votku i sve me strah kud će nas to odnijet, ali pošto je sutra nedilja mogu je i prespavati, ko ga jebe.

Uzmem tu votku i strusim ju koda mi je lijek.
Žari ona grlo i žari, najrađe bi otvorila hidrant i gurnula ga u usta.
Smiju se oni meni;

„ E jesi brđanka, pa kaj ti je. To se cuga s nekim sokom. To je Ruska vodka, ima pedeset posto alkohola. Kakva pegla“.

Nabrajaju oni, nabrajaju, a ja hoću izgorjeti. Nakon jedno pet onih odvratnih sokova od paradajza što su me natjerali da popijem čak mi je i bolje.

Daju oni meni opet tu votku cerekajući se ali mi ovaj put daju kako treba s nekim sokom. Đava ti nosi te sokove. Od toga se mogu samo usrati.

Šutim ja, pijem tu splačinu koja sve bolje i bolje udara. Sve si mislim još dvije popijem i sigurno ću se pretvoriti u Hi-Mena.

Drma to majko mila, šije me da sve ne znam di sam, kad mi se pogled zaustavi na plavom oku. A je dobar Gospe moja. Isto anđeo.

Smješkam se ja njemu isto luđakinja, a briga mene. To ionako ništa ne košta, a lijepo ga je vidjeti i što da to skrivam.
Nakon tko to zna koliko Saša mi se obrati;

„ Kaj se misliš ceriti cijelu večer ili se misliš zeki pridružiti“?

I dalje se smješkam i samo kimam kao dobar ćuko.

U nekom trenutku uputim se prema toaletu, jer od ove vodke samo mi se piša isto kao da se pive nalijevam.

Uđem u toalet i sva sreća nema nikog jer ne bi mogla izdržati više. Kad sam obavila sve uputim se prema izlazu i mislim si kako je najbolje da krenem kući jer sve mi se manta, kad me nečija ruka povuče.