" Odmah,posle nje . "

665 33 52
                                    

"Nisam od onih što ti se izjedaju. Niti sam ikada voleo da sa tobom razmenjujem dubokoumne razgovore. Moja ljubav je prema tebi stajala u dva izgovorena reda. I to ti je bilo dovoljno da znaš. Koliko te volim. Koliko sam tvoj. To je za nas bio luksuz. Sada je drugačije. Zaljubio sam se onako klinački ali ne u tebe. Nemoj da se sad razočaraš u mene. Još uvek i voleću te dok ne prestanem da dišem. Ali ona je stvarno drugačija. Znaš da se ja ne zaljubljuljem u obične,ti si dokaz za to. Ti si sve nego obična. I ona tebe voli. Možda ne onoliko koliko ja,ali je voli. A voli i mene. Logično jer smo nas dvoje uvek išli u kompletu. Pitala me je danas da odlučim između vas dve,rekao sam da joj nikada neću moći odgovoriti na to. Ali sam shvatio da mogu. Biram vas obe"

"Ti si prva ljubav života mog,prvo zaljubljivanje,prva tuča,prva psovka,prvi plač,prvi osmeh posle suza. Ti si mi sve ono što nikada niko nije bio. Ali je ona ta koja je uspela da probudi stotinu i jednu emociju u meni,onako kako si samo ti znala. I izvini. Nisam smeo da dopustim da nekoga nekada stavim u poređenje sa tobom. Volim te,odmah posle nje"

...

Vraćao sam se kući,već je bilo negde oko pola deset. Srećom pa sutra nema škole. Zapravo uskoro i nju završavam. Kako li samo vreme brzo leti,a kao da smo juče Andrej i ja,zajedno išli da se upišemo.

Tad smo prvi put videli Luku. Čekao je naslonjen na sto i imao je tu neku neobičnu facu. Njegovo lice je takvo,izgleda opasno,nadrndano samo dok ne progovori. Taj još čudniji,donekle nežniji glasić daje totalno drugačiju sliku o njemu.

Peđu sam upoznao prvog dana škole. Sedeo je u trećoj klupi sam,to je oduvek bila moja,tu sam samo seo i on ništa nije progovarao. Ceo čas je nešto crtkao i švrljao po svesci. Ubrzo sam u njegove “umetničke radove” gledao svakog dana,bio to čas,odmor ili vikend. Talentovan je no nemamo likovno u školi,te on svoj talenat izražava na Beogradskim ulicama.

Uglješu sam upoznao sasvim slučajno kada me je ispolivao lavorom vode sa svoje terase. Bilo je previše vruće tog sedmog jula te sam odlučio da idem nuz zgrade,ne bi li uživao u malo hlada. Odjedanput me nešto pjusne,izgubio i iznervirao sam se u trenutku i refleksno pogledao gore. On je podigao desnu ruku i rekao da mu je žao i da odmah dolazi. Cedio sam vodu iz majice dok je on izašao iz zgrade i pružio mi peškir. Samo sam ga istrgao i nastavio svojim putem,povikao mi je da mu vratim peškir ali mu ništa nisam odgovorio.

I dan danas imam taj peškir,nikada ga nisam vratio. A Uglješa mi nije to ni spominjao. Verovatno je pomislio da sam zaboravio,jer smo se već drugog dana škole združili.

Otvaram vrata i već na ulazu čujem dobro poznate glasove moje četvorke. Izujem patike te nasmejan uđem u dnevnu,pridruživši im se.

Ulazim a njih četvorica posedali za stol kao kojekakva komisija i cere se,ko zna čemu.

"Pa šta je ovo skupšinska komisija,jel se konačno spajamo sa Crnom Gorom?" Prestanu sa pričom i pogledaju u mene vidno raspoloženi.

"Hvala Bogu,ne" Znao sam da će Uglješa imati nešto da prokomentariše.

"Gde si ti do sad majmune?" Prozbori Luka pomerajući boje kajsije zavese i otvarajući prozor,koji se nalazio iza njihovih glava.

"Čovek je zauzet za razliku od tebe,ima obaveze.." Andrej doda gledajući šta radi,Luka mu uzvrati bekeljenjem dok je Uglješa već smušljao odgovor.

"Da,ima obavezu da pravi decu" Progovori kao iz topa i svi ga pogledasmo.

"Kakvu decu?" Upitam ga kao da nisam dobro čuo.

"Decu!" Izgovori kao da je to nešto pojašnjeno.

"Dosta Uglješa brate,muka mi je više od tvog dranja" Andrej mu odvrati mahajući rukama i aludirajući na njehovo pričanje.

"Laku noć,cigane"🔚Where stories live. Discover now