DANIEL HERON: POSTANAK

3. Kamo si se zaputio, Herone?

Daniel je hodao pustim ulicama bez nekog cilja. Nije znao kamo ide. Nije mu bilo važno kamo ide. Samo je želio otići što dalje. S crkvenog tornja začuo se zvuk zvona. Jedan udarac; bio je sat iza podneva.

Izgubljen u vlastitim mislima, nije primjećivao druge prolaznike. Zapravo, u to doba dana na ulicama nikada nije bilo mnogo prolaznika. Posebno ako je dan bio oblačan, kao današnji.

Ni Daniel nije privlačio ničiju pažnju. Bio je mladić sasvim prosječna izgleda, ni visok ni nizak, tamne kose i tamnih očiju. Ono što ga je razlikovalo od gomile bio je ožiljak koji mu se ukoso protezao preko brade.

Bio je to podsjetnik na ljeto kada mu je bilo sedam godina. U to je vrijeme silno želio vlastiti bicikl. I Robert je imao bicikl; sâm je uštedio novac da ga kupi. Čitavo je ljeto obavljao različite posliće za ljude iz susjedstva i zarađenim novcem kupio plavi BMX.

Danima je Daniel gnjavio majku da i njemu kupi bicikl, ali bilo je to kao da je pokušavao razgovarati s pokvarenim gramofonom.

„Što će ti bicikl kada ga ionako nećeš znati voziti?'' uporno je ponavljala gđa. Heron.

Koji je razlog navela Robertu? pitao se Daniel. Robert je znao voziti bicikl, pa ipak, ako ga je želio posjedovati, sam je morao uštedjeti novac da ga kupi. Daniel nije mogao zarađivati kao njegov stariji brat, bio je još premlad. Stoga je došao na novu ideju: dokazat će majci da zna voziti bicikl. Onda više njena izlika neće vrijediti.

Sljedećeg vikenda, pričekao je da Robert ode s prijateljima, a tada je bez dopuštenja uzeo njegov bicikl i otišao na ulicu. Naravno, Robertov bicikl bio mu je prevelik, ipak je Robert tada već bio četrnaestogodišnjak, ali Daniela nije bilo briga. On je imao plan i namjeravao ga je provesti u djelo.

Oslonio je bicikl na njihovu zgradu, uspeo se na nj iako na sjedalo nije mogao sjesti jer je bilo previsoko za njega, te nogom pritisnuo jednu od pedala. Čim je to učinio, izgubio je ravnotežu, te skupa s biciklom pao na pločnik, udarivši pritom bradom po upravljaču tako da je na njoj nastala ružna posjekotina iz koje je potekao mlaz krvi.

Bojeći se majci priznati što je učinio, sakrio se na stepenište koje je vodilo u podrum zgrade. Skinuo je majicu i pritisnuo je na ranu. Tako ga je našao jedan od njihovih susjeda. Prepoznavši ga, odveo ga je k njegovoj majci koja ga je brižno pogladila po obrazu, te ga uvela u stan.

Zatvorila je vrata, pričekala da se koraci njihova susjeda udalje od njih, a zatim je planula.

„Jesi li ti normalan!? Što si ovaj put napravio!? Pogledaj na što ti liči potkošulja! A tu majicu mogu samo u smeće baciti! Bježi! Operi se i crta u sobu!"

Gđa. Heron naravno nije smatrala da bi trebala sina odvesti liječniku, te je rana ostavljena da zacijeli sama. Nažalost, za sobom je ostavila ožiljak koji je trajno obilježio Danielovo lice.

Hodajući ulicama sâm, njegove su se oči rijetko odvajale od pločnika. Nisko položene obrve iznad njih davale su mu pomalo zlokoban izgled, pojačan činjenicom da se rijetko smiješio. Istini za volju, život mu i nije dao mnogo razloga za smijeh.

I sada je nosio tugu u očima, a nazirala se i u njegovom držanju. Hodao je pognute glave. Kosa, koja je zbog vlage u zraku bila kovrčavija no inače, padala mu je preko čela. Daniel joj nikada nije posvećivao previše pažnje. Ujutro bi je počešljao i to je bilo to. Ako bi mu smetala, samo bi prstima prošao kroz nju.

Nosio je izlizane svijetloplave traperice, bijelu majicu, stare crne tenisice i tamnoplavu traper jaknu koja mu je bila barem dva broja prevelika, čineći ga krupnijim no što je bio. Crni, kožnati ruksak obrubljen srebrnim zakovicama, bio mu je prebačen preko jednog ramena. Sve što je posjedovao bilo je natrpano u tu pohabanu naprtnjaču. Danielu nije smetalo što je nekoliko zakovica nedostajalo, ni što se jedna kopča odbijala zatvoriti, jer za njega povratka nije bilo. K majci se više nije mogao vratiti. Njegov mu ponos to nije dopuštao. Stoga je samo nastavio hodati, ne razmišljajući kamo će ga put odvesti.

Zastao je kada je osjetio kap kiše na svom obrazu. Za njom je došla još jedna, pa još jedna. Daniel je usmjerio pogled prema nebu. Zloslutni, tmurni oblaci prekrivali su zapadno nebo, obećavajući ne samo kišu, već pravu oluju.

Pogleda uprtog u pomračeno nebo, nije ni primijetio da se na cesti kraj njega zaustavio automobil, sve dok osoba za volanom nije pritisnula trubu.

Automobil koji je stao uz rubnik bio je prilično upadljiv. Nije bio nov, ali bio je u odličnom stanju. Uz to, netko se potrudio učiniti ga jedinstvenim.

Bio je intenzivno plave boje sa po jednom uzdužnom narančastom linijom na svakoj strani. Nizak i aerodinamičan, sa skrivenim farovima, izgledao je kao da mu je mjesto na trkaćoj stazi, a ne na cesti. Taj je dojam pojačavao usisnik zraka na poklopcu motora, te spojler na stražnjoj strani automobila.

Daniel je poznavao vlasnika automobila koji je privlačio toliko pozornosti. Štoviše, smatrao ga je prijateljem.

Lucio Veles bio je par godina mlađi od Daniela, ali baš poput njega, i on je otišao od svoje obitelji. No, za razliku od Daniela, on nije odrastao u obitelji u kojoj je briga za djecu bila nepotreban luksuz. Luciova obitelj mogla se smatrati uzornom.

Odrastajući u domu s brižnim roditeljima, Lucio ničega nije bio željan. Njegova odjeća nije se kupovala bilo gdje, a koja god novotarija bi se našla na tržištu, on ju je mogao dobiti.

Zaista mu nije nedostajalo ničega. Ničega osim slobode da radi što god poželi.

Nije mu se sviđalo kako su ga roditelji sputavali, kako su imali potrebu znati svaki detalj njegova života – kamo ide, s kim se druži, što radi. To ga je neopisivo živciralo. On je imao velike planove i nije želio da ga bilo tko odvraća od njih. Zato je već pet godina bio 'sam svoj gospodar', kako je on to nazivao.

No i nakon odlaska od svojih roditelja, Lucio je i dalje brinuo o svom izgledu. Plava kosa na njegovoj glavi uvijek je bila uredno začešljana unatrag, osim jednog pramena koji mu je ukoso padao preko čela. Sive oči dominirale su na njegovu glatko izbrijanom licu, a kada bi se osmjehnuo, ukazao bi se red pravilnih, premda ne odviše bijelih zuba. Još uvijek je nosio odjeću poznatih marki, a ništa što je posjedovao nije bilo otrcano ili iznošeno. U tome se potpuno razlikovao od Daniela.

Lucio je bio od onih ljudi koje ste ili voljeli ili mrzili. A mrzili su ga mnogi. Prvenstveno zbog toga jer su ga se bojali. Daniel pred njim nije osjećao strah. On ga je smatrao prijateljem i zato je, kada je Lucio rekao: ''Uskoči!'', Daniel učinio upravo to.

„Kamo si se zaputio, Herone?" upitao je Lucio kada je Daniel sjeo na suvozačko sjedalo.

Daniel je slegnuo ramenima. „Nikamo određeno", odgovorio je.

„U tom slučaju imaš sreće. Ja sam se uputio upravo tamo." Sa širokim osmijehom na licu, Lucio je pritisnuo papučicu gasa, te se uz škripu guma odvezao cestom koja je zbog kiše postajala sve tamnija.

Hvala svima koji su pročitali i treće poglavlje moje priče.

Saznali ste još ponešto o Danielu, a upoznali ste i njegova prijatelja Lucia. 

Prije nego ga još malo bolje upoznamo, što zasada mislite o njemu? Je li simpatičan?

Do idućeg tjedna, pozdrav!