Zagristi metak

1.4K 126 82
                                    

Preživela sam
Jedva, ali jesam.
I ne samo prijem gradskog džet seta, već sam preživela i sve ostale dane nakon toga.
Kako? Eh da mi je znati, ali jesam.
Uletela sam u Desiderio i po hitnom postupku u gušu strmeknula Burbon Stevičinom rukom natočen. Onda mi je dodao smotanu cigaretu, onako vez filtera, da smirim drhtaje ruku.
Zašto drhtim?
Zato jer sam preživela.

Crvenokosa koja se okačila oko Zlatkovog vrata nekih mesec dana ranije, sada je stajala ispred Desiderio i rekla bih nervozno, lupala nogom.
Nisam bila sto posto sigurna da je ona, samo ni je bila poznata.
Veoma poznata!
Ona je pre nekih godinu dana muvala Oskara u Dèsir i popila štiklu u dupe od Jelice!

Pokušala sam da se parkiram na svoje mesto, ali mom Miniju je mesto uskraćeno. Neki Pežo kabruo je bio na mom mestu i to mi je zasmetalo.
Kako prizvati sve koje želimo, ali i one koje ne želimo?
Legneš na sirenu automobila i ne prestaneš dok se ne pojavi onaj koji ti treba!

"Gazdarice, gde gori?", Stevica je onako starački izleteo iz Desiderio i gledao me kao mulac.

"Gde da parkiram? Nadji vlasnika ili zovi pauka, ali juče!", vrištala sam smetnuvši s uma ridjokosu koja cupka nervozno nogom.

Šta Mia traži ovde, u zadnjem delu mozga mi se formira poput klupka niti sumnje. Zlatkov stan je na tri minuta odavde, vidim zgradu, ključ imam, još nisam tamo otišla, a Mia je ovde.
Možda da joj pozovem Jelicu?
Možda dubina njene rezervne rupe na dupetu, kako reče Oskar duplog anusa, treba da se poveća? Možda još jednom štiklom?
Ne... Neću...

"Auto je moj i skloniću ga kada razgovaram s tobom", čujem zastrašujuće smiren ton jedne ridje.

"Pimeri ga, jer ja kada pomeram to se sakuplja posle špaklom", i ja sam smirena a u želudcu vrijem.

Prilazi mi, baca na mene neku kovertu i kreće ka Pežou. Ulazi unutra, startuje i nestane, a ja držim papir u rukama.
Nekakav.
U koverti.

Polako cepam da ne pocepam sadržaj skriven kovertom i pogled mi se muti.

"Natoči još jednu, duplu, Stevice!", iskapila sam Burbon i tražim još, pljuckajući duvan.

"Hoćeš mu reći?"

"Šta? Da će postatit tatica? Da, rećiću mu već sad, samo da nabavim još otupljujućeg eliksira. Ako sada banem u njegov stan, ubiću ga. Kad sam pijana, manje besnim...", strmeknem još jedan gutlja, zatresem glavom i povučem dim cigarete.

Preživela sam još jedno požinjenje, to znam, jer koverta na mene bačena tome je i služila.

Dobre devojke, idu u raj baš sve? Onda, biću loša! Idem njemu na noge!

"Helena, zašto ne koristiš naš stan? Do kasno si u Desiderio, a zgradu vidiš čim pogledaš kroz prozor!"

"Ne, nije to još naš stan, niti će biti. On je tvoj, ako nam plan prsne, onda je bankin. Šta je rekao Milojko?"

"Rekao je da je sve spremno!"

Dogovor je pao i dobili smo sve dozvole. Ja za ugostiteljski objekat, a Zlatko za trgovinu. Treba samo da krenemo i rešili smo i kad. Odmah posle venčanja!
Sada, možda do venčanja neće ni doći.

"Mala, čuvaj se!", doviknuo mi je stari lisac, tačno znajući koja sam sorta.

Pet minuta!
Pet jebenih minuta, a ne tri!
Toliko mi je trebalo da stignem do stana i otključam vrata.
Tačno onako kako sam zamislila, sve je drvo, sve je novo. I miriše na more, na Zlatka.

NamigušaWhere stories live. Discover now