Ispod maske🔚

XXIV Poglavlje

Bacam onaj štap po ni sama ne znam koji put. Ringo trči kao da je popio sto red bullova, samo što ne poleti.

Iako meni ruka već otpada on je i dalje neumoran. Odlučila sam ostatak dana provesti s njim družeći se, jer on siroče najviše ispašta radi mog života.

Nakon što sam pobjedonosno izašla iz ureda odlučila sam kako je danas taj dan samo za nas dvoje. Iako sam ostavila sve razjapljenih usta opet ne osjećam ono veselje kao inače. Nešto mi ne da mira, tj. netko.

Nikako ne mogu izbaciti onu kuju iz glave iako mi je Rita potvrdila kako ništa među njima nije bilo. Do doma tisuću puta sam okrenula sve rečenice kao i sva dešavanja i jebem ti ništa nisam pametnija. Štoviše sva sam sjebana da gore ne mogu biti.

Onaj njegov izgubljeni pogled mira mi ne da. Ne mislim kako sam pogriješila, ali boli me cijela situacija kao i on sam.

Fućnem par puta te se s Ringom zaputim prema kući. Ovo mi je bio zaista stresan dan. Toliko događaja i situacija da bi i lud poludio. Ostavim Ringa u kući te se zaputim prema kvartovskom kafiću. Sve što mi je nakon ovakvog dana potrebno je Nino i piva, a pošto njega ne mogu imati mogu si bar pivicu popiti.

Uđem te se smjestim u sam ćošak šanka. Nekako najviše volim piti za šankom mada ni sama ne znam koji je razlog. Možda mi najlakše klizi niz grlo.

Naručim veliku pivu dok slušam neki stari sevdah. Osmjehnem se jer to bome nisam sto godina slušala. Pjevušila sam te mumljala sama sebi u bradu, jer ipak sam sama tu za šankom, a zadnje što želim je privući nečiju pažnju.

Uživala sam u tim ječmenim aromama razmišljajući i dalje kako i što napraviti s Ninom. Prebirala sam razno razne kombinacije po mislima kad mi je iste prekinula pjesma. Slušam riječi dok mi se suze skupljaju u očima.

" Da je meni ove noći tebe sanjati, majko da mi hoćeš mila moja na san doći ti."

Duša me boli dok se svaka moguća nit u meni lomi. Osjećam bol u prsima dok mi njezine predivne oči nadolaze. Boli me jer ju i sad vidim kao i zadnjeg dana kako se smije. Kako mi maše, ljubi, voli.

" Da me utješiš, da me ohrabriš. Valja meni na ovom svijetu sama ostati."

Svaki stih, svaka strofa ranjava mi srce sve više i više. Svako slovo pjesme vraća me tolike godine unazad. Vraća me na moju dragu, milu majku. Na svaki slobodan trenutak koji je uz mene nesebično provela.

" Ruža tvoja njegovana sama ostala, majko otkad si je napustila, nije cvjetala."

Pustim suze nek teku, jer ovu bol koja mi dušu razdire ne mogu podnijeti. Ne mogu se nositi s ovom boli dok slušam pjesmu te gledam u majčine oči.

" Ja sam kao ti, sve ću podnijeti. Valja meni na ovom svijetu sama ostati."

Utješi me majko šapćem sama sebi u bradu dok mi suze mute vid. Ispijam pivu za pivom dok mi se duša razdire. Sve bih dala na ovome svijetu da ju mogu samo još jednom zagrliti te da mi da onaj svoj mudri savjet.

" Kćeri moja uvijek idi za svojim snovima, a voljene ne puštaj iz ruku."

Ispravim se u stolici dok mi osmijeh krasi lice.

" Hvala ti majko."

Šapnem sama za sebe te pozovem konobara i platim.

Lagano šećem prema kući dok mi osmjeh krasi lice. Toliko sam bila nesretna i zaluđena svojom mržnjom te odbijanjem da nisam prepoznala kako mi svi odgovori leže kod moje majke.

Možda bi sve drugačije bilo da nisam sve potisnula u sebi od sjećanja do ljubavi. Uđem u stan bacajući se na svoga Ringa;

" Kako te samo volim."