Ispod maske🔚

XVII Poglavlje

Niti sama ne znam kud sam krenula dok me sustižu bolne istine. Dok me sustiže dodatno razočarenje prouzročeno mojom bolnom istinom.

Petra stvorena si da uživaš u samoći, pomislim dok mi se suze nekontrolirano slijevaju niz lice.

Masa ljudi prolazi pokraj mene naravno pitajući se; što je sa mnom. Sigurno je mala na drogama, ma pusti ju vidiš da nije sva svoja.

Ali nitko se nikada nije zapitao kako se ja zaista osjećam. Kako je meni bilo ostati tek kao cura sama na ovome svijetu.

Kako je meni bilo nositi se sa svim nedaćama koje život pruža, a da pritom nemam od koga zatražiti savjet. Da pritom nemam nikoga tko bi spustio ruku na mene pa taman samo da me potapše i kaže sve će biti u redu.

Svaku situaciju sam sama sa sobom proživljavala najbolje što sam mogla dok su drugi uvijek imali nekoga tko će im biti vjetar u leđa.

Tako je isto bilo i s menstruacijama. Kad su krenuli nesnosni bolovi nisam imala nikoga da mi objasni kako je to normalan proces. Nisam imala nikoga da mi doda tabletu, jer bolovi su krenuli poslije majčine smrti.

Sve sam to morala sama na najteži mogući način naučiti.

Kako nikoga nisam imala dok sam bila bolesna. Dok me temperatura trgala, a ja nisam bila u stanju ustati da si pomognem.

Nitko ne shvaća kako jedna cura pred kojom je tek bio život završi sama boreći se za sebe.

Istina je da sam imala tu sreću što su me roditelji bar osigurali da nisam gladna, ali više bih voljela tu glad s rukom na ramenu nego ovu sitost sama sa sobom. Tako je i sad.

Svega imam i više nego što mi je potrebno, ali nemam onu ruku koja će me priviti u zagrljaj i reći mi; Petra sve će to biti dobro.

Da, nemam ju i sad dok hodam okolo naokolo utapajući se u suzama, jer jednostavno ne znam što drugo napraviti sa sobom.

Znam da sam sama pridonijela njegovom takvom razmišljanju, ali ipak mislim da ovako nešto nisam zaslužila.

Život me je gadno povrijedio, ali zar mora opet.

Taman kad sam napokon našla nešto što mi se sviđa, nešto što me čini sretnom ispostavilo se da je samo prividna stvar. Da sve što je lijepo kratko traje kao i sve u mom životu.

Dolazim pred zgradu ulazeći u stan osjećajući se iscrpljeno, a isto tako i bolno.Odbacim stvari na samom ulazu te se srušim u krevet.

Navučem poplun preko glave te pustim suze da me nanovo osvoje. Umorna sam od ovoga života. Umorna sam od svega što mi taj isti život servira. Umorna sam jednostavno od svega i najsretnija bih bila da me Bog uzme k sebi pa da i ja kao i svi ostali uživam u prisustvu svojih roditelja na nekom divnom i boljem mjestu.

Trgnem se jer me glasno lupanje na vratima trzne iz sna. Nisam niti bila svjesna kad sam zaspala ali tko god je znam da trenutno nije dobro došao.

Navučem onaj isti poplun još jače preko glave u nadi da će taj iritirajući zvuk prestati. Da će me svi jebeno ostaviti na miru, ali i nakon par minuta odustanem ustajući, jer taj tko god da je očito ne misli odustati.

Otvorim širom vrata te zateknem Ritu svu zabrinutu na istima;

" Ajme Petra, sunce moje. Što ti se dogodilo?"

Kaže mi suznih očiju te uđe u stan privlačeći me u zagrljaj.

Ne znam da li je to bio okidač ili što već znam samo da sam se raspala. Puknula sam na taj njezin dodir po pola.