37. Poglavlje

1.2K 59 1
                                    

Kolja POV
Izašao sam sa predavanja jer Uroš i Aleksa nisu stigli. Jel moguće da su se toliko zapričali sa Evom? Na hodniku zatekao sam njih dvojicu sa Laurom i onim kretenom. Došao sam do njih i video da su svo četvoro utučeni zbog nečega. Ovaj Uroš me je pogledao i pružio ruku. Zbunjeno sam ga pogledao.
"Izvini. Prepuštam ti Evu, ja nisam za nju i o tome razmišljam danima. Sa tobom će biti srećna, ja se povlačim."
"Šta se desilo? Jeste zbog njegove odluke svi ko posrani? Gde su Eva i onaj tvoj brat fićfirić?"
"Kolja, čika Mihajlo je umro. Igor je odvezao Evu do sela. Molim te ne budi tvrdoglavo ponosan. Budi uz nju sada." Laurine reči su me presekle. Kako je bre umro? Pre tri nedelje je bio ovde jebote?
"Aman šta govoriš? Čovek je pre tri nedelje bio ovde, upoznao se sa nama, smejao se. Kako je umro?"
"Pozlilo mu je juče. Kažu da je imao još jedan infarkt, nije preživeo." Bole me suze ove devojke, povukao sam je u zagrljaj i obrisao suzu koja je pala niz moj obraz. Jebote ne, samo to ne! Pogledao sam u telefon koji je zazvonio u tom trenutku i video Tomislavov broj.
"Brate, čik..."
"Znam. Sad su mi Uroš i Laura rekli. Igor je sa njom. Jel su se javljali njih dvoje?"
"Nisu. Još ni iz Beograda nisu izašli. Igor je samo napisao poruku da je Eva zaspala i da će se javljati povremeno čisto da znamo da su dobro."
"Dobro. Doći ću do vas kasnije."
Eva POV
Kod Niša Igor je morao da me probudi uz reči da mu dalje navigacija na telefonu neće toliko pomoći koliko mogu ja. Govorila sam mu gde da ide. Još neko vreme proveli smo u putu, i sada je uspeo da mi izmami osmeh na lice. Kada smo se zaustavili ispred kuće, primetila sam mamu u crnini kako kači čitulju na kapiju. Zaustavljanje auta ju je omelo. Okrenula se, čim sam izletela iz auta bacile smo se jedna drugoj u zagrljaj. Iz kuće je istrčala Aleksija skroz krvavih očiju od plakanja. Nju je zagrlio Igor dok sam ja plakala na maminom ramenu. Čim sam pustila mamu uzela sam Aleksiju.
"Seko zašto je tata otišao? Mama je rekla da je na nebu."
"Da, tata je sada na jednom lepom mestu. Pogodi šta, više ga ništa ne boli. Sad je sve prošlo."
"Nedostaje mi."
"Svima nam nedostaje. Nas tri smo tri jake devojke, prebrodićemo ovo zajedno." Klimnula je glavom i zagrlila me.
"Mama ja ću zakačiti čitulju. Idite vas dve unutra, hajde. Hladno je."
"Ne Eva. Okačiću ja, ti budi sa mamom i sestrom. Za mene, ajde." Mama ga je konačno pogledala, kad je shvatila da ga ne poznaje pogledala je u mene.
"Ovaj.... Ja sam Igor, Evin drug sa fakulteta. Mnogo mi je žao tetka Slađo, primite moje saučešće. Ako mogu da vam nekako pomognem danas, rado ću."
"Hvala Igore. Hvala što si mi doveo ćerku. Čudi me da nije Kolja."
"On je na predavanjima. Igor je bio pored mene i to je to. Neću sada da se raspravljam o Kolji." Igor mi je pokazao da ćutim što je mami promaklo.
"Sine ako želiš samo da odeš i zalepiš ovu čitulju kod škole. Dolaziće ljudi, sramota je da bude prazno."
"Naravno, gde je škola?"
"Seko mogu ja da ga odvedem?" Pogledala sam je i klimnula glavom.
"Možeš ljubavi, ali da ga držiš za ruku i da paziš kako prelaziš ulicu. Važi?"
"Važi." Spustila sam je na zemlju, odmah je pružila ruku Igoru koji se nasmešio i uhvatio je za ruku.
"Brzo ćemo se vratiti."
"Hvala Igore, volim te puno."
"I ja tebe draga. Hajde princezo, idemo." Mama i ja smo zakačile ovo na kapiju i ušle u kuću. Zastala sam na pragu i slike su same počele da se vraćaju. Imala sam srećno detinjstvo, ali Aleksija ništa lepo nije proživela. Zato ću odmah da ih odvedem u Beograd. Čim se sve ovo završi one idu u Beograd sa mnom. Otišla sam za mamom u kuhinju. Kuvala nam je kafu.
"Hvala." Tiho sam rekla i pogledala fotelju u kojoj je tata sedeo. Otišla sam i sklupčala se u njoj koliko sam mogla.
"Otkud sada ovaj dečko ljubavi? Kako ga to voliš, zar ti se ne dopada Kolja? I zašto te zove draga?"
"Svi znaju da sam zaljubljena u Kolju. Igor je jednostavno jako dobar drug a i sviđa mu se moja Laura. Kako da ga ne volim kada je od samog početka bio uvek pored mene. Šta god da se dešava on je tu i čeka da mu zatražim zagrljaj. U stvari ne čeka, samo me zagrli. Volim ga jer me ne ispituje, zna kad sam loše volje. Upoznao me je za jako kratko vreme. Danas me je bez pogovora dovezao ovamo. Nije hteo da se mlatim po autobusima. Pazi me kao da sam mu sestra. Eto, jednostavno ga volim."
"Razumem. Drago mi je što imaš takvo društvo."
"Manimo se mog društva. Kako ćemo mi dalje? Neću vas ostaviti u ovom selu same, niti ću odustati od fakulteta."
"Nisam ni mislila da ćeš odustati. Snaći ću se ja ljubavi."
"Nema snaći ću se. Zajedno ćemo, idete u Beograd čim se sve ovo smiri. Kad prođe četrdeset dana, odlazite zajedno sa mnom."
"Šta će ljudi reći sine?"
"Aman kakvi više ljudi ženo?! Boli me uvo šta će ljudi reći, neka zabiju noseve u svoje kuće i svoje živote! Muka mi je više od toga šta će oni reći. Neka pričaju zabole me. Nećete se mučiti ovde. Kraj diskusije." U tom je i tetka Nika došla sa Androm i čika Radetom.
"Evice..... Budi jaka, okej? Za Slađu i Leksi."
"Naravno teta Nikolina. Ne sumnjaj u mene." Ustala sam i svo troje iz izljubila. Iako nismo baš ni u kakvom srodstvu sa njima, na ovu ženu sam oduvek gledala kao na tetku. Ne znam zašto ali dok sam pored nje osećam se kao da sam pored mame. Dok grlim nju osećam onu majčinsku ljubav, čuvala me je dok sam bila mala kad su mama i tata išli na posao. Vodila u školu, vodila iz škole, znala je kao i mama svaku moju simpatiju......

Kad sam srela tebe (Eva & Kolja)Where stories live. Discover now