23. 💫

533 72 39
                                    

Došao je konačno njen omiljeni dio sedmice, petak uveče. Ali nije ga provela onako kako je ona zamišljala. Russell je imao druge planove koji su uključivali i nju. Izveo ju je na ples. Namjeravala je da poslije zajedničke večere sa cijelom porodicom Sotthc, sjedne za kuhinjski sto i zadubi se i knjige za engleski jezik sa šoljom toplog čaja. Umjesto toga, Russell ju je izveo iz kuće tako brzo da je jedva stigla da knjige ostavi u njihovu sobu. Nije joj dao vremena ni da provuče češalj kroz kosu, ni da na trepavice stavi maskaru ni da na usne nanese labelo.

Kazao joj je, bilo joj je potrebno opuštanje od snimanja, bilo je potrebno nešto što će joj skreniti misli od prve premijere koja je zakazana za par dana. Bilo joj je potrebno da okusi život, pravi život u Aircityu.

Nikad nije vidjela ništo slično. Barem se ne sjeća. Bučan, prepun klub pulsirao je od života, podrhtavao od muzike, glasova i sudaranjem tijela. U mislima se sjećala fakultetskih dana, dok bi ostale kolege išle na svaku moguću žurku koja bi bila u toku sedmice, ona bi te večeri provodila u učenju za ispite. Nije bila pozvana ni na jednu žurku, a tako je željela da se i ona osjeća da negdje pripada. I dok bi svi prepričavali događaje koje su se dogodile te večeri, ona bi sa sjetom i tugom u očima, sve to pažljivo slušala.

Muzika je bila toliko glasna, da je skoro i zaboravila na svoje misli, a sto koji je Russell uspio da zauzme za njih dvoje bio je sav ljepljiv od prosutog alkohola. Bila je iznenađena. Izgledalo je da se ovdje nije niko poznavao. Ili su se tako dobro znali da se nisu ustručavali da razmjenjuju nježnost u javnosti. Seksipilni, vreli pokreti tijela o tijelo na plesnom podijumu nisu bili ništa drugo, nego učestala pojava ovih mladih ljudi koji su znali da se itekako provode i zabavljaju.

Russell je rukom mahnuo prema konobaru, koji se probijao kroz gužvu da stigne do njih. Poručio je i njoj i sebi gazirani sok i posmatrao okolinu. Zapravo, posmatrao je nju kako posmatra okolinu. Svijetla su treperila, glasovi odzvanjali i činilonse da nema briga na ovom svijetu. Naravno, osim dosadnih novinara koji su ga dočekali kada su se vratili na Zemlju. Sve ih je prokleto zanimalo kako je misija prošla, ali Russell je izričito rekao da će ubrzo da bude pres konferencija za novinare povodom toga.

"Ti obično ovako provodiš vikend kada se vratiš iz svemira?" Vikala mu je na uvo, a ipak nije bila sigurna da li je čuje od glasnog zvuka gitare i bubnjeva.

"S vremena na vrijeme dođem ovdje." Skoro nikad, pomislio je. Nije bio ovdje još od svojih studentskih dana. Impulsivno ju je poveo ovamo, imao je ideju da svaki trenutak provede sa njom. "Ovo je gradska grupa."

Kupina je pljunula kolu prema njemu. "Ja sam glupa?" Sumnjičavo je ponovila.

"Ne, ne, ovaj bend je gradska grupa." Nasmijao se iz srca, primakao svoju stolicu bliže njenoj i zagrlio je. "Kako ti se čini njihovo pjevanje? A kako instrumental?"

Kako nije imala iskustva a ni dovoljnog prisustva na žurkama, trudila se da razmišlja, osjećajući taj glasan ritam koji se ponavljao.

"Ne znam, ali zasigurno nije ni Mocart a ni Betoven."

Russell se takođe morao i na ovo nasmijati, glasno, prije nego što ju je uhvatio za ruku. "Dođi, idemo da plešemo."

Obuzela ju je panika. Bila je sigurna da će da dobije napad panike. Oči su joj se raširile a dlanovi počeli da se znoje. "Ne vjerujem da znam kako..."

"Zvijezdice, dođavola. Tek ovdje ne trebaš ništa da znaš. Dovoljno je da se opustiš i da se prepustiš taktovima muzike."

"Da, ali..." Vodio ju je prema plesnom podijumu, mimoilazeći se s drugima. Ni sam ne zna koliko su stopala izgazili. "Rouzele, ja bih radije samo posmatrala."

𝐏𝐫𝐨𝐧𝐚𝐝𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐳𝐯𝐢𝐣𝐞𝐳𝐝𝐚 💫| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎Where stories live. Discover now