Prolog

18.1K 783 37
                                    


Ne postoji trenutak u životu koji traje večno.

Andrea Kingston

- I proglašavam vas mužem i ženom. Možete poljubiti mladu – završava sveštenik.

Okrenem se ka svom, sada već suprugu, i nasmešim mu se od srca, u sledećem trenutku naša usne se spajaju i začujem ogroman aplauz.

Nakon što se odvojim od Drejka prilazi nam rodbina i prijatelji, svi nam čestitaju. Ovo je najsrećniji dan mog života.

Moje venčanje izgleda upravo onako kako sam ga zamišljala, Drejk je ispunio sve moje snove i ovo je dan koji ću pamtiti do kraja svog života.

- Srećna?

Okrenem se ka Drejku i zagrlim ga.

- Naše venčanje je kliše zar ne? – nasmešim se.

- Sve što moju ženu čini srećnom.

- I tvoja majka me voli – dodam.

- Da, to me je iskreno začudilo.

- Hej!

Drejkova majka je žena koja ne iskazuje emocije ali plakala je na venčanju.

- Plakala je - podsetim ga.

- Pa kad joj se sin ženi.

- Sinče jedinče – uštinem ga za obraz jer ne voli kad ga zovem tako.

- Hoćemo li da plešemo?

- Naravno.

Kako se venčanje približavalo kraju sve više sam bila uzbuđena zbog našeg medenog meseca. Drejk i ja idemo na safari, krećemo sutra ujutru iako i dalje ne verujem da mi je ispunio tu želju. Ja sam veterinar i želja mi je da upoznam svaku vrstu životinje, znam da to nije moguće ali cura može da se nada.

...

Pozdravim se sa roditeljima i braćom, imam dva mlađa brata i krenem sa Drejkom ka njegovoj kući, sad je zvanično ali ja već živim neko vreme sa njim tako da njegov dom već smatram svojim.

Nisam nervozna povodom svoje prve bračne noći jer smo Drejk i ja iks puta već spavali ali ipak sam se potrudila da ovo veče bude posebno. Moja najbolja prijateljica je uredila spavaću sobu – crvena posteljina, mirišljave sveće, šampanjac, providan čipkasti veš za mene u crvenoj boji koja je inače Drejkova omiljena.

Iskoristim priliku dok Drejk telefonira u dnevnoj sobi da se na brzinu istuširam u uredim za njega jer on kad telefonira to ume da traje. Brzinski se istuširam, obučem moje tajno oružje – crveni čipkasti veš i pustim kosu. Začujem korake i popnem se na krevet, odmah zauzmem pozu – zadnjica u prvom planu.

Drejk otvara vrata i biva zatečen prizorom. Nasmešim se njegovoj iznenađenosti, ispružim ruku i pozovem za prstom.

- Leti...

- Molim te... – prekinem ga.

- ... zovi me gospođo Albatros – nasmešim se jer sam uzela njegovo prezime.

Bio je jedan trenutak kada sam jasno čula njegov udah i još jasnije taj isti izdah, toliko je bio glasan da se graničio sa mučeničkim. Podignem se na kolena da moj suprug bolje vidi iznenađenje.

- Crveno – prokomentarisao je.

- Crveno – potvrdim.

Krenuo je ka meni sa onim pogledom, pogledom zbog koga su mi pre devet meseci zaklecala kolena po prvi put u životu.

Moj suprug, čovek koji je obećao da će zapaliti svet zbog mene, čovek koji mi je obećao zauvek, čovek koji me voli i poštuje kao nijedan pre hoda prema našem bračnom krevetu dok gleda samo u mene. Ne interesuje ga enterijer sobe, sve ove sitnice koje su tu da doprinesu ugođaju, ne, njega interesujem samo ja.

Drejk nežno stavlja ruke na moje lice a ja podignem glavu da bih imala bolji pogled na njega. Klečim ispred njega a osećam se kao kraljica - to je do muškarca.

- Kaži mi, gospođo Albatros, da li veruješ u sudbinu?

- Ne znam, ali znam da ti ne veruješ.

- Tako je, ne verujem – potvrđuje.

- A u drugu šansu?

- Ne – zašto me ovo pita?

- U nas?

- Naravno da verujem u nas – nasmešim se.

- Verujem u tebe, verujem u našu budućnost jer da nije tako nikad se ne bih udala za tebe.

- Ti si moja žena – kaže to kao da mu je upravo došlo do mozga da smo se venčali.

- Jesam – nasmešim se.

- I nosiš moje prezime – dodaje.

- Dopada mi se tvoje prezime – zaista mi se dopada.

- I hoćemo li napokon konzumirati ovaj brak? Ne znam da li znaš ali u nekim državama brak nije pravi dok se ne konzumira – obavestim ga važno.

- A jel? – nasmešio se.

- Da, ovog trenutka mogu da odem pred sudiju, kažem da nisi ispunio svoje bračne obaveze i dobijem razvod.

- Onda ću morati da se pobrinem... – oslobađa mi lice i hvata se za sako.

- ... da nikad ne dobiješ razvod – kaže ozbiljno pa skida sako.

- Pobrini se – nasmešim se zabavljeno da bi koji trenutak kasnije Drejk isbrisao moj osmeh poljupcem.

Drejk me obara na krevet ne prekidajući naše ljubljenje, odmah uposlim ruke i krenem da ga oslobađam od odeće.

Kao i obično ja izvijam telo pod njegovim dodirima.

Kao i obično moje ruke grabe sve što mogu od njega.

Kao i obično ja dajem celu sebe.

Kao i obično on vodi ljubav sa mnom kao da to radimo poslednji put.

Koa i obično znala sam da ovaj trenutak neće trajati večno ali nisam znala da će sutra ujutru biti kraj za nas.


AlbatrosWhere stories live. Discover now