Sve se promijenilo

1

Trčala sam u suzama, osjećala sam  bol u predjelu grudnog koša. Padala je kiša, a munja sijevala na sve strane, dok je odzvanjao udar gromova. Prvi put u životu nisam se bojala munje. Noge su same išle, kao da nisam njihov vlasnik. Trčala sam, a slika ispred mene bila je mutna. Poslje toga uslijedio je taj zvuk, zvuk oštrog paranja, a onda je uslijed sivilo.
Sivilo koje kao da traje vječno, u tom trenutku pomisliš da je sve gotovo. Kroz mozak prolaze sjećanja.
"Da li je živa?",  kroz šuštanje čujem nepoznate glasove.
"Jel živa jebote.?"
"Ne miče se!"
Dok čujem glasove, pokušavam iskoristi zadnji atom snage da dam neki znak. Pokušavam se iz svog glasa proderati i reći "živa sam", ali ovaj put me  izdaje tijelo.
"Jebote ja sam ubi..", ponovo crnilo.
...
Ne znam koliko je vremena prošlo, polako gubim pojam. Ne osjećam tijelo, ali znam da sam još uvijek živa. Kroz mozak mi prolaze moje posljednje riječi, posljednji zagrljaji. Shvatam da je svađa sa majkom i očuhom bila ništa u odnosu na crnilo koje sada preživljavam. Ponovo osjetim povezanost sa ostatkom svijeta, a nedugo zatim tonem u dubok san. San, u kome nema ničega. San, gdje si samo ti i crnilo. Moja san trajao je trinaest dana , a noćna mora je nastala nakon toga-kada sam se probudila.  Kada sam se probudila, bilo je jako teško suočiti se s realnošću. Bila sam priključena na nekoliko aparata, a u sobi je vlada neugodna tišina. Trebalo mi je par trenutaka kako bih shvatila gdje se nalazim. Uskoro je u sobi, oko mene bilo nekoliko doktora. Pokušavali su mi objasniti neke stvari, koje ja kao jedna osamnaestogdišnjakina nisam shvatala, a vjerujem i ljudi koji nisu doktori.
"Šta mi se dogodilo.", upitala sam doktora, koji se predstavio kao "moj doktor"
"Doživjela si nesreću, ali sada je najmanje bitno što je bilo...",osjetila sam u glasu dozu treme.
"...važno je da si se ti probudila, baš onda kada smo svi izgubili nadu.", Progutala sam pljuvačku i pokušavala shvatiti šta se sve dešava.
"Koliko sam ovdje?", upitala sam medecinsku sestru, dok je doktor polako napuštao sobu.
"Dvije sedmice, mlada damo.", ODGOVORILA je ljubazno dok je radila neke stvari oko igle priključene u moju ruku. 
"Da li znate šta mi se desilo, u mom sjećanju je velika rupa.", pitala sam ljubaznu sestru.
"Oprosti dušo... ne znam da li ti je doktor spomenuo, ali kada sve pretrage budu gotove oni će pričati s tobom.", odgovorila mi je dok je polako kupila svoje stvari.
"Ja idem da vam donesem potrebne stvari, ako vam bude bilo šta potrebno pritisnite to zvono.", pokazala je na malo bijelo dugme na zidu i napustila sobu. Šta se kog vraga događa pomislila sam. Samo što su se zalupila vrata, začuli su se neki zvukovi iz hodnika. Ubrzo je u sobu ušla žena u crnoj haljini, a za njom čovjek u odijelu.
"Dušo, dušo. Kako si?", nepoznata žena trčala je prema meni i čvrsto obmotala svoje tijelo oko mog.
"Mama?", sjećanja su se motala po mojoj glavi. Osjetila sam da teško dišem, sjetila sam se te noći.
...
"Kučko, ne možeš se tako obraćati svom ocu.", bilo su to riječi žene koja je sada kvasila tjeme  moje glave suzama.
"Misliš da si vrijedna?"
"Ne želim da vas ikada više vidim."?, rekla sam i tada se sve desilo.