U Isidorinim očima🔚

3.

Dadiljanje ove trojke već mi počinje ići na živce. Prošlo je dva sata, a oni su tako puni energije i ne posustaju u zabavljanju. Sjedim sa strane, u hladu ispod drveta dok se oni vijaju po obali, dobacuju frizbijem, prskaju, pokušavaju igrati badminton u troje i cijelo vrijeme se tako zarazno smiju da se smijem i ja dok ih gledam. Iako mi žešće paraju oči teleći pogledi moje braće koje ne skidaju sa male Pjegice ne mogu da ne primijetim da ona njih gleda na posve drugačiji način. Da ih voli nekom nevinom, dječjom ljubavlju, sestrinskom čak. Porasla je mala Pjegica, lijepa je djevojčica; za koju godinu izrast će u pravu ljepoticu, a onda kada krene zavrtati dečkima mozgove, ova dvojica će garant da se poubijaju. Ili će da pobiju sve ostale dečke u gradu i okolici da joj nijedan ne priđe. Srećom uskoro odlazim odavde i neću biti tu da svjedočim svemu tome. Odlazak na faks u Illinois maknut će me iz ovog okruženja i konačno ću moći da se osamostalim i krenem živjeti svoj život. Atwood je sladak da se ne lažemo, ovdje sam rođen i uvijek ću se rado vratiti, ali sve moje žudi za odlaskom, za upoznavanjem novih mjesta, novih ljudi, novog svega. Ovdje se svi poznaju i imam osjećaj kao da smo svi u rodu, iako nismo. A to nije dobro. Ne za mene. Ne za moj duh, za moje želje, za moje odrastanje i muškost koja silno želi van, na slobodu. Možda ću jednog dana kada sve to prođe baš kako je i moj otac da se vratim ovdje i smirim, pronađem sreću u obiteljskom životu i ovom malom mjestu, a možda me život odvede na posve drugu stranu tko zna. Ne znam što će donijeti sutra, ali dok ovdje sjedim i gledam  dugu kosu svezanu u rep kako odskakuje sa Pjegicine glave osjećam da će ta mala biti jedna od stvari koja će mi nedostajati kada odem. Zašto, ne znam, ali osjećam da hoće.

– Idemo klinci, vrijeme je da pojedemo nešto, mama će uskoro po vas, a ja idem da živim i uživam sa svojim vršnjacima. – Svi objese face, ali ipak krenu.

– Možemo prvo jesti, pa onda sladoled Cai? – i prvi put danas pogledam je u oči. Malenu ljepoticu iz kuće preko puta. Onu koja je oduvijek u očima moje braće bila nešto posebno. Onu koja je prema meni uvijek bila fina i dobra, onu koju sam toliko dugo kinjio. I tu, u Isidorinim očima vidim svoj lik. Kao u ogledalu mogu da se vidim u tim kristalno čistim zjenicama. I to me toliko oduševi, očara i uplaši u isto vrijeme.

– Cai? Jesi li dobro?

– Buraz?

– Da. Dobro sam. Oprosti Isa jednostavno... – ona ostane otvorenih usta.

– Isa... Ne sjećam se kada si me zadnji put nazvao imenom – k vragu. Ne sjećam se ni ja.

– Hajde idemo, trebali bi nešto pojesti.

* * * * *

– Zašto da ne? Zašto uvijek Gracie Norwick mora biti predstavnica? Zašto to ne bi bila ti ove godine Isidora? Pametnija si od nje deset puta, imaš bolje ocjene, da ne pričamo o tome koliko si ljepša od nje.

– West nije me briga za to. Bolje neka ona to radi, tako je sva pažnja usmjerena na nju, a ja mogu da se posvetim onome što volim. I onome što... Moram raditi.

– Što Pjegice? Družiti se sa zamišljenim frendom? – upitam i svi zašute.

– Cai što lupaš?

– Nije valjda da ste prekinuli Pjegice? Pukla ljubav?

– Ne. Nije ništa takvo Cai. Vjerujem da tvoj mozak u prelazu iz tinejdžera u muškarca ne bi mogao razumjeti o čemu je zapravo riječ sve i da ti kažem istinu. A, ne želim to.

– Oooooo... – braća zarokću od smijeha. – Ne možeš zajebavati Isidoru, Cai. Da si provodio više vremena s njom znao bi da je cura oštra jezika.

– Mala otrovnica, baš kako sam i mislio. Zato i jeste obojica zatreskani u nju kao budale.

– Cai molim te, nemojmo opet o tome.

– Zašto ne Pjegice? Pa nije to tajna.

– Kreten si. – Slegnem ramenima na to. Dohvatim kečap i krenem ga stiskati u svoj hamburger.

– Hajde k vragu kreni! – i kako u isto vrijeme otresem i stisnem sadržaj izleti i poleti pravo na njezinu majicu.

– Cai!!! – Rye zagrmi. Ona samo sklopi oči i ne kaže ništa. Gledam kako se crvena, gusta tekućina razlijeva po lijepoj majici boje lavande.

– Oprosti Pjegice zbilja, nije namjerno – ostavim tubu i pružim joj salvete.

– K vragu Cai – ustane i ode u wc ostavljajući vrata da mlate za njom.

– Baš si krelac Cain Thomas Delano.

– Ne seri West. Nisam namjerno – dohvatim svoj ruksak i odem do toaleta. – Isidora? Znam da si unutra. Oprosti. Nije zbilja bilo namjerno. Evo unutra ima moja majica, čista je, uzmi je i presvuci se, a tu strpaj u vrećicu i ubaci unutra. Mama će je oprati pa će ti dečki vratiti. Može tako? – samo proturi ruku i uzme ruksak. Za minutu je vani. Istina može još jedna ona stati u moju majicu, ali bar je čista. – Slatka si Pjegice. Kao jedan jedini krompirić u vrećici.

– Ti si krele. – Njen osmijeh je u ovom trenutku obasjao  dan. Pustim je ispred sebe, a kada se vratimo u dio za jelo vidim braću kako grozničavo gledaju u televizor na zidu.

– Cai, Isa...

– Što je, što se dogodilo? – pogledam gore i vidim slike požara koji je progutao cijelu zgradu na izlazu iz grada. Vatrogasci se bore sa vatrom, a onda se u jednom trenu polovina zgrade uruši. Kako padne, tako nas četvoro vrisnemo u glas.

– Tata!

– Vatrogasci se već tri sata bore sa vatrom koja ne jenjava. Nekoliko dijelova zgrade se urušilo broji se na desetke žrtava među kojima je kako doznajemo i nekoliko vatrogasaca. – Dok se stravične slike smjenjuju pred našim očima ruke mi se stegnu oko Isidore i osjetim na njima suze koje padaju iz njenih očiju.

– Cai, Isa! – glas moje majke i Neil okrene nas prema vratima. Pritrče nam uplakane.

– Moramo ići. Kayle i Isak... Nastradali su djeco. – Isidora vrisne i padne na koljena. Neil klekne pored nje i grleći je pokuša pridignuti.

– Ne! Ne, Neil! Ne moj otac! Samo njega imam! – Slomi me u trenu njezina bol više od onoga što je rekla majka, od boli koju mi zadaje saznanje da je moj otac nastradao.