Fantasy/Romance
Kroz svoje oči Isidora vidi ono što (kako ona vjeruje) nijedan čovjek ne vidi. Duše koje trebaju pomoć i spas da nađu svoj mir. U očima drugih Isidora je prijateljica, sestra, ali i želja... U očima dečka kojeg voli ona je obična kl...
Oops! Bu görüntü içerik kurallarımıza uymuyor. Yayımlamaya devam etmek için görüntüyü kaldırmayı ya da başka bir görüntü yüklemeyi deneyin.
Kiša koja je lila po meni i kvasila me do kože nije me toliko hladila koliko osjećaj nemoći i bola koji je rastao u meni. Stajala sam ispred njegova lika dok je sve u meni drhtalo od tuge. Ovo nije moguće, ovo se ne događa.
– Cai... Zašto? Kako?
– Oprosti što sam nekada davno mislio da si... pa malo luda. Da imaš izmišljene prijatelje s kojima pričaš po cijele dane. Znam da nije tako Pjegice. Znam da si tako prokleto posebna i u ovom trenutku me to čini tako sretnim.
– Ne želim ovo! Ne! Ne mogu! – pakleno vrela bol me slomi na komade, okrenem se i krenem prema domu.
– Pjegice, molim te ne idi. Trebam tvoju pomoć! – čujem njegov glas, ali jecaji iz duše zaglušuju sve zvukove dok trčim niz klizave stube prema vratima.
– Isa koji se vrag dogodio? – upadnem pravo u Lukovo naručje kako otvorim vrata. – Što si zaboga radila vani? Zašto plačeš? Isidora, reci nešto.
– Ja... Oprosti Luke, moram da idem – koraci koji su mi inače uvijek nekako brzi sada su se činili spori i teški i činilo mi se da nikada neću stići do sobe. Kako sam stopalima doticala pod, tako se osjećaj boli poput trnja zabadao ispod moje kože. Upala sam u sobu i nisam uspjela doći do kreveta. Samo sam se srušila pored, sklupčala i vrisnula.
– On nije mrtav! On nije mrtav! – mantrala sam u sebi negdje između udisaja i izdisaja, negdje između jecaja i unutrašnjeg vrištanja. – Nije, nije!
– Pjegice? – taj glas odzvoni mi u ušima, u ušima koje bi trebale biti potpuno gluhe ovog trena, da ne čujem, da mi ne stvaraju još veću bol. – Moja malena ljepotice. Nemoj Isa, molim te. Teško mi je gledati te takvu.
– Mrtav si Cai! Mrtav si! Ne mogu... Ja to ne mogu podnijeti...
– Pjegice slušaj me... Molim te, trebam tvoju pomoć. Tvoj otac je rekao da ću pronaći put iz tame do tebe, ako budem slijedio svoje srce. I jesam Pjegice, želio sam, tako sam te jako želio naći. – kada te riječi dopru do mog spaljenog mozga, dotjeraju i malo kisika do njega i nekako se povratim iz transa.
– Moj otac?
– Dugo sam tumarao kroz tamu i crnilo Isa, a onda se kao mala zraka svjetla pojavio Isak. Usmjerio me kojim putem da idem i iziđem iz mraka da ponovno ugledam sjaj u tvojim očima. Molim te Pjegice daj mi da ga vidim, makar na trenutak.
– Shvaćaš li koliko me ovo boli Cai? Ti si mr...
– Nisam mrtav Isa. Zapravo ne znam što se događa sa mnom, ali Isak kaže da ne pripadam ondje gdje sam bio, da trebam da se vratim... Tamo gdje sam. Ali, ja ne znam gdje sam. Ne znam što mi se dogodilo, samo znam da sam se odjednom našao u tami, izgubljen. – Uspijem se malo pridići i sjednem oslanjajući leđa na krevet.
– Nisi se javio dva mjeseca, ni meni ni braći. Nismo znali...
– Žao mi je. Žao mi je zbog toliko toga malena. Tako mi je jako, jako žao. – Kad konačno smognem snage da ga pogledam vidim da je na koljenima ispred mene. – Toliko sam pogriješio da nikada neću moći to da ispravim. Griješio sam prema tebi, prema sebi, prema... svemu. I nije me sram da i u ovom stanju puzim pred tobom i molim da mi oprostiš.
– Cai... Nemam pojma o čemu govoriš.
– Isa, sve sam radio pogrešno. Sve malena. I kajem se. Bježao sam od tebe, od sebe, od onoga što osjećam prema tebi cijeloga života. Bježao sam jer sam se osjećao prokleto grešno, ali shvaćam da...
– Zašto nisi želio razgovor Cai? Zašto nisi dopustio da ti kažem sve što znam, sve u vezi nas. Ovoga što jesmo i...
– Plašio sam se Isa. Mislio sam da ako sve to ignoriram, zaboravim, da će nestati.
– Neće nestati Cai, prokletstvo! Neće nestati, ali može prestati. I prestalo je. Tebe više nema i ja sam opet sasvim sama.
– Nisi sama Isa. Nisi. Oprosti mi što sam te ostavio, molim te oprosti što sam pobjegao kao prokleta pizda od tebe. Trovao sam se, patio, iskakao iz sopstvene kože sve to jer nisam mogao pojeći koliko god htio od onoga što jesam. Što jesmo. I nije me briga Pjegice, ni tko si ti, ni tko sam ja, ni koliko godina imaš, ni tko su nam roditelji. Ništa mi više nije bitno Isa, u onoj prokletoj tami shvatio sam da si jedina svjetlost u mom životu ti. – Suze opet poput nabujale rijeke koja lome sve brane pred sobom sliju se niz moje lice.– I ne samo zbog toga nečega što nas veže, jer nisam ni siguran još uvijek što je to točno, nego zbog toga jer sve što sam činio bez tebe u blizini nije imalo smisla. Od kada sam osjetio tvoje usne više ništa nije moglo da nadjača to. Hrana nije imala okus, alkohol je bio bez žestine... sve one... sve one druge bile su... Greška. Bol. Kajanje. Tražio sam spas na toliko mnogo pogrešnih mjesta Isa. Ti si moj spas, ti si sve što trebam da bih disao, da bih živio. I dao bih sve, sve što imam i što jesam da te mogu sada držati u rukama. Da mogu opet da se osjetim živim. – Čini mi se da sam se pretvorila u slano more, dok slušam što govori, dok mi osjećanja kidaju tijelo iznutra.
– Ovo je san, nije li? Ja ovo sanjam i uskoro ću se probuditi i shvatiti da sam zakasnila na predavanje. Da, sigurno je tako. Jer ovo nije istina. Ti nisi duša bez tijela i ovo što si rekao, nisi – stegnem oči pokušavajući da otjeram sve ovo od sebe daleko, ali kada ih otvorim on je i dalje tu. Tako prokleto lijep, odrastao, tako prekrasan i... van svog tijela.
– Isa, nije san. I ovo što sam rekao... To je istina. I žao mi je, tako mi je prokleto žao što sam morao da krepam ili štogod da bih shvatio, da bih ti rekao, da...
– Ako nisi mrtav što se onda dogodilo? – ne mogu. Sve ove riječi grme mi u glavi i ne mogu sada jednostavno nemam snage da razmišljam o njima. – Kako si došao u ovo stanje Cai?
– Tvoj otac kaže da sam se našao u jednom od među prostora jer je moje tijelo na granici između života i smrti. I da ću se ili vratiti ili otići. Rekao je da nije moje vrijeme i da mi moraš pomoći da se vratim.
– Kako da to učinim Cai, kada ni sam ne znaš što se dogodilo? – upitam, on samo odmahne glavom.
– Ne znam. – Negdje u dnu mozga mi sjevne.
– West! – potražim mobitel po podu ispao je kad sam se srušila čula sam ga, ali me nije bilo briga. Stisnem Westovo ime i nazovem.
– Hej Sis...
– West... Ti i Rye... Dođite k meni. Brzo West.
– Krećem ubrzo za Illinois, što se događa Isa?
– Cai... Molim te West dođite. Cai je... Ovdje je.
Fino sam sjela da napišem makar dva nastavka i kako si uvek pustim neku muziku dok pišem, večeras je na tapetu došao gospodin Bon Jovi. I tako umesto da pustim da muzika ide, ja sam pustila da idu spotovi i to je bio kraj svake koncentracije na pisanje. Zaboravih i na slova i na radnju i na sve pored njega, uvek bio predivan i ostao. A, i pesma mi se uklopila u nastavak. Tako da za večeras samo ovaj deo, sutra idemo dalje. :-*
