Knjiga Oluja

1.14

Bila je ponoć kada su konačno stale. Našle su dobru čistinu s jednim stablom gdje su mogle stati i odmoriti se. Sada su već bile jako daleko od sela, ali se još uvijek mogao vidjeti sjaj vatre kojom je Hektiry gorio. Barem više nisu mogle čuti užasavajuće krikove od kojih im se ježila koža.

Majka Gadatra je tada naredila djevojkama da sakupe nekoliko grana i naprave slabu vatru tek toliko da se mogu zagrijati, ali ne prejaku da ih netko ne bi ugledao. Sumnjale su da bi netko gledao u ovom smjeru s obzirom da je na jugu samo bila divljina, a sva akcija se događala sjevernije.

Sjedile su oko slabe vatre u tišini. Bynitaria se naslonila uz stablo i zaspala. Beluya i Celetaruia su zurile u vatru i pomicale suho granje kako bi ju održavale. Majka ih je gledala i pazila da sve rade kako treba. Agrada je sjedila dalje od vatre. Bilo joj je draže držati se podalje jer je dobro znala kako vatra može brzo narasti u ovakvoj divljini, viđala je to već. Ne bi ju čudilo da se požar iz sela već proširio i na divljinu.

Vidjela je na tuđim licima kako su umorne. Oči su im se polako same od sebe sklapale i glave su im klonule. Agrada nije bila umorna, još uvijek je bila na rubu živaca. Bilo joj je nevjerojatno teško pojmiti što se sve dogodilo. Ne samo danas, već zadnjih par dana. Osjećala je ogroman pritisak na sebi, kao da joj je netko stajao na ramenima. Sve u tijelu ju je boljelo, pogotovo leđa. Činilo se kao da je štogod je Telayentaria Hardaty koristila da ublaži njenu bol sada prestalo djelovati. Osjećala je svaku ranu zasebno, peklo ju je, svrbjelo, smetalo, probadalo. Nije mogla izdržati sve to.

Najviše je utjecalo na nju to što je cijelo vrijeme u blizini bila njena majka. Pokušavala je ne gledati u nju, ali bi ju pogled uvijek odveo do nje, što bi u njoj izazvalo takav nemir i paniku. Svako malo je htjela primiti se za glavu i zavrištati, htjela je potrčati, pobjeći, poludjeti, bilo što samo da se riješi tog osjećaja. Pogled bi joj tada skrenuo na vatru koja je gorjela. Vatra kao da ju je prizivala, govorila joj da priđe, da joj se pridruži, da... pusti krv...

"Moram piškiti..." odjednom izusti Agrada. Nitko ju nije ni pogledao.

"Odi u grmlje," kaže joj Beluya umorno nakon kratke stanke.

Agrada ustane i bez riječi otiđe baš tamo. Nije otišla predaleko, samo dovoljno daleko da ju one ne mogu čuti. Lagala je, bila je pod previše stresa da može obavljati nuždu. Jedino što je htjela napraviti jest brzo izvaditi bočicu iz džepa i maknuti ju od sebe. Odjednom je osjetila olakšanje u nozi kada ju je bacila na tlo korak od sebe. Toliko ju je bila zaboljela u jednom trenutku da joj se noga počela grčiti.

Glupa bočica, pomislila je. Ovaj put je osjećala peckanje na nozi čak i nakon što ju je izvadila iz džepa. Počelo joj je ići na živce. Ipak je odlučila uzeti bočicu natrag u ruke. Nije ju htjela otvoriti, već je dobro znala užasan smrad koji dopire iz nje, te ga nije htjela ikada više osjetiti.

Ponovno je čula udaljene vriskove. Činilo joj se kao da su dolazili sa zapada, samo što ondje nije bilo apsolutno ničega, samo tama i divljina. 

"...pusti krv..." začuje šapat koji ju je prestrašio. Učinilo joj se kao da joj je netko bio kraj uha, ali nikoga nije bilo. Znala je odakle je taj glas dolazio.

Osjeti blage trnce na ruci u kojoj je držala bočicu. Nije to htjela napraviti, ali je imala osjećaj kao da je morala. Pritisne i zakrene čep bočice i odvrne ga. Ovaj put je znala da ne smije približavati ju nosu.

"...dođi... jedna kap je dovoljna..." ponovno začuje tihi šapat u glavi.

Nije shvaćala što joj je taj glas htio reći time. Proučavala je bočicu i čekala ne bi joj taj glas pojasnio, ali je postalo tiho. Čak je i vjetar u potpunosti utihnuo.