Progonjeni snovi

Uvod

Osjećala je kako joj se hladni zid ponovno zabija u kralježnicu i kao da joj se zlobno smiješi što se opet nalazi na istom mjestu. Ono što je osjećala u nosnicama, trulo meso pomiješano sa ustajalim zrakom, tjeralo ju je na povraćanje, ali se borila da to ostane u njoj. Potrebna joj je bila snaga. Tu je bio i On. Osoba koja se proteklih godina pojavljuje u njezinim snovima, krivac što osjeća te prokleto hladne zidove i mučninu. Ponovno ju je pritiskao i tjerao joj sav zrak iz pluća, dok je ona uzaludno mahala rukama misleći kako će mu uputiti udarac koji će joj pomoći da se domogne zraka, ali uzaludno. Hvatala je samo zrak koji je bio pomiješan sa prašinom.
"Znaš" zlokobno se smijao "jedva čekam da te ubijem."
Nije mogla progovoriti, gubila se sa svakim njegovim pritiskom. Bili su u mraku, ali ono što je jedva mogla vidjeti, urezalo joj se duboko u pamćenje. Oči. Demonsko crvene oči koje su joj utjerale strah u kosti. Nije mogla vidjeti ništa dobrog u njima. Odjednom ju je pustio, a ona je pala na koljena, hropteći se borila za zrak koji joj je nedostajao i snagu. Probajući se izmaknuti, osjetila je novu bol. Lupio ju je nogom u cjevanicu, pala je i zauzela položaj fetusa, držeći se za bolno mjesto. Suze su joj padale niz obraze. Poželjela je vrištati, ali tijelo ju je izdavalo. Uspjela je podići glavu i vidjeti kako joj se nešto sjajno i oštro velikom brzinom spušta. Na kraju, prolomio se glasan vrisak. Iznenadila se i sama kako joj je uspjelo. Vrisak koji je ledio krv u žilama.