Progonjeni snovi

Chapter I(nastavak)

*

Teressa i Steven stajali su nijemo nasred sobe, gledajući u žrtvino tijelo dok im je forenzičar pokazivao rane na žrtvi.
"Dovraga!" pomislila je u sebi kada je na leđima vidjela zarezano slovo X.
Steven ju je pogledao, shvativši da upravo u sebi skuplja bijes i da bi vrlo lako mogla poludjeti ako što prije ne izađu iz prostorije.
"Marc, zahvaljujem!" rekao je forenzičaru i pokazao Teressi da trebaju poći. Nije mogla još koji trenutak skinuti oči sa ožiljka, ali onda se vratila u realnost i pošla za Marcom. Sjedili su u autu i razmišljali o mogućem ubojici.
"To nije on, Teri..."
Sarkastično se nasmijala. Ni sama više nije bila sigurna tko je, ali ono što je vidjela, bio joj je samo mali dokaz u svemu.
"Kako?" pokušavala je zvučati smireno, ali u glasu se osjetila panika "pojasni mi kako?"
Ni Steven nije znao odgovor. Gledao je kroz prozor očekujući da će mu nekakav prizor na ulici i ono što se upravo zbiva dati odgovor i da će je razuvjeriti.
"Znam da sam ga ubila, znam!" povikala je.
"To nije on! Ovo što je napravljeno, napravljeno je od strane imitatora. Svi smo vidjeli kako je ubijen. Ne mogu ti reći da se ne brineš, poznajem te, ali.." zastao je. Nije znao kako da nastavi dalje, kako da ju utješi. Uplašio se i on sam, ali nije htio davati do znanja.
"Ne mogu..."
Steven je znao što ju muči i proganja već godinama, i iako mu se nije svidjelo što je prekinula bolovanje i seanse kod psihoterapeuta, nikada joj to nije spominjao, slagao se uvijek sa njezinim odlukama. Ali sada je vidio da mora biti iskren.
"Mislim da se trebaš vratiti na seanse..." rekao je tiho.
"Molim?" šokirano ga je pogledala.
"Mislim da se treb-"
"Ne!"
Nije htjela slušati. Steven je klimnuo i pustio ju je. Znao je da taj razgovor neće nikamo odvesti i da ga neće poslušati, a htio joj je samo dobro. Ubrzo je promijenio temu.
"Mislim da je..." pogledao je na sat "dosta za danas. Kući?"
"Preklinjem te!" sklopi ruke i molećivim tonom ga zamoli.
Nakon sat vremena vožnje, stigla je kući. Izašla je iz auta i začula glazbu iz kuće koja je bila dosta glasna. Stala je ispred vrata, i tražila ključ.
"Ozbiljno?" izrekla je naglas. Tražila ga je po džepovima, torbi, pokušala ga je pronaći unutar auta, ali onda se sjetila kako ga nije ponijela. Lagano se lupila po glavi, znajući da sada mora lupati na vrata i prozore kako bi ju Leo čuo. Ljudi koji su šetajući prolazili ulicom, radoznalo su je gledali.
"Dobar dan!" nasmijala se ljubazno svakome, psujući u sebi svaku minutu koje je provela vani.
Nakon desetak minuta, začula je otključavanje brave.
"Ozbiljno?!" ljutito ga je pogledala, i prošla pored njega.
Leo je namjestio "nisam kriv" pozu, zatvorio vrata i brzo otišao do kuhinje dok je Theressa skidala obuću. U zraku je osjećala fini miris kave koji se protezao sve od kuhinje pa do hodnika, gdje je bila. Trebala je kofein danas jer je smatrala kako će kao zombi hodati po kući. Zaputila se u kuhinju i vidjela Lea kako stoji sa šalicom kave u rukama. Znao je što joj treba. Pomislila je kako je i bolje da zna inače bi pomislila kako ništa o njoj nije naučio u sedam godina braka i trinaest godina kako su zajedno.
"Opraštaš mi?" pružio joj je šalicu sa tužnim izrazom lica.
"Naravno, kao i svaki put" namignula mu je i otpila gutljaj.
Osjećala se djelomično smirenije, ali i dalje joj je bio ožiljak u obliku slova X u glavi.
"Kako je bilo na poslu?" rukama ju je obujmio oko struka i povukao u zagrljaj, kao da je znao da joj trebao zagrljaj.
"Grozno" stisnula se uz njega.
"Pucaj!"
Theressa mu je ispričala sve, od početka dana, dojave do kraja dana. Ispričala mu je i za ožiljak i kako joj je sumnjivo to sve, iako više nije sigurna, kao i Steven, o čemu se radi. Leo ju je slušao. Upravo zbog toga se i zaljubila u njega. Koliko god da je pričala, ponavljala jedno te isto, on ju je pažljivo slušao. Sjeća se kako ga je i upoznala u caffe bar-u, dok je pijano govorila kako ju je bivši dečko iskoristio i kako su svi muškarci isti. Sjeća se i kako joj je zavodljivo rekao da joj treba samo prava osoba i da će se razuvjeriti.
"Možda je i Steven upravu, trebala bi nastaviti sa seansama. Prerano si, ljubavi, prestala i sa time i sa odmorom" rekao joj je tiho, mazući je po kosi "ne mislim ništa loše, ali zabrinuti smo svi."
Bila je preumorna kako bi slušala njegovo predavanje o tome kako se treba vratiti i početi možda sve ispočetka.
"Leo, dobro sam! A i uostalom, radim od jutra do mraka, ne mogu još i to ugurati u svoj prezaposleni raspored."
"Prezaposleni? I sam ti je šef rekao da možeš uvijek iskoristiti slobodne dane jer u devet godina-"
"Jedanaest" ispravila ga je.
"Dobro, jedanaest, koliko se baviš s tim poslom, ti si samo par dana bila na odmoru."
"Nije istina! Bila sam..." zastala je,pokušavajući se sjetiti koliko, a onda je preokrenila očima kada je shvatila da je dobro rekao.
"Vidiš?" uštipnuo ju je za obraze, a potom poljubio.
"Razmišljati ću o tome neki drugi dan, mislim da je današnji dan gotov za mene."
Otišla se istuširati. Kapljice vode padale su joj na tijelo pokušavajući izbrisati svaku uspomenu, svaki događaj iz glave, ali bezuspješno. Zaklopivši oči, vidjela je pred sobom pištolj koji drži u rukama i ispaljuje par metaka u njega. Tijelo mu je palo na pod,  a krv mu je obojala zelenu travu koja je bila ispod njega. Stala je pored njega, provjeravajući je li živ ili mrtav. Bio je mrtav. Bio je. Otvorila je oči i pokušavala se vratiti u sadašnjost. Završila je sa tuširanjem i potom otišla u krevet, moleći se da što prije zaspe.

2

ON. Opet i opet. Sada se trudila svim silama izvući iz željeznih okova koji su joj stiskali ruku i zaustavljali krvotok. Visjela je. Pokušavala je nogama dohvatiti pod, ali kada je uvidjela na kojoj je visini, odustala je. Opet se našla u njegovoj zamci. Sjedio je prekoputa nje, gledajući sa ponosom što joj radi i kako je muči. Vidjela je njegov osmijeh koji je stvarao osjećaj jeze u njoj. Ponovno je pokušala izvući se, ali svaki pokret joj je izazivao bolove u ruci, osjećajući kao da će joj svaki čas zdrobiti zapešće. Ustao se i stao ispred nje. Iskoristila je priliku i pljunula ga. Dio sline završio mu je na ramenu, a dio na obrazu. Izazvala mu je bijes. Ponovno je vidjela crvene oči i znala je da sada slijedi još gore. Okrenuo se i uzeo skalpel. Laganim pokretom prorezao joj je crtu iznad koljena. Peklo ju je, boljelo,ali nije mu htjela vrištati, nije mu htjela priuštiti taj užitak. Stisnula je šake i šutila. Upitala se koliko će još trajati, ali to je bio samo početak. Kada je vidio da ne želi ispustiti ni glasa, nasmijao se. Uzeo je čekić, te ju obuhvatio za stopala kako bi imao kontrolu nad kretanjem. Udario ju je lagano po gležnju, a zatim sve jače i jače. Tada je zaplakala, ali i dalje je držala glas u sebi, iako je vraški htjela vrištati, iako ju je dovodio do toga da si sama želi oduzeti život i prekinuti ovakvu torturu. Osjetila je kako joj tijelo vibrira pod svakim njegovim udarcem, pod svakim njegovim pogledom da vidi kakvo joj je stanje. Ponovno ga je pljunula, a on ju je čekićem lupio po posjekotini koju joj je napravio ranije. Ugrizla se za usnu, a kada je osjetila metalni okusu ustima, shvatila je da ju je progrizla do krvi. Krv iz posjekotine sada joj je kapalo niz nogu, napravivši još veću. Noge su joj bile u masnicama, porezotinama. Osjećala se nemoćno. Zaklopila je oči, tražeći mir u tami koju je vidjela zaklopivši oči, ali on joj nije davao tu mogućnost. Želio je da pati, da ga moli da prestane, da pokaže strah od njega jer se on u tim trenutcima osjećao svemoguće, kao da ga je to punilo energijom. Htio joj je slomiti svaku snagu, da izumre svaki osjećaj u njoj.
"Boli li te?" upitao ju je, a ona ga je odlučila ignorirati.
Sve više i više ga je ljutila, prvo sa pljuvanjem potom ignoriranjem. Odlučila je isto tako da mu neće davati odgovore, koliko god je to moguće. Činilo se kao beskonačnost, a on ne namjerava stati. Bila je njegova ljudska vreća, na njoj bi iskaljivao sav bijes, na njoj bi si pružao sve što mu je užitak. To nikada nije bilo ništa seksualno, bilo je psihičko i fizičko maltretiranje, nanošenje rana na njezinom tijelu i urezivanja u pamćenje. Uzeo je žilet i nanosio male porezotine. Kao da nije bilo dovoljno što ima veće, kao da nije bilo dovoljno što ju i ovako peče i boli tijelo. Pogledao je u njih, sve rane. Učinilo joj se da razmišlja što će dalje napraviti, ali znala je da On uvijek ima plan i da nikada neće pred njom razmišljati. Pokušavala je ponovno vidjeti njegovo lice, ali iz njezinog kuta nije bilo moguće.
"Jedan, dva, tri..." brojala je u sebi, pokušavši smireno i lagano disati. Svaki put je sve duže i duže trajalo. Barem se njoj tako činilo. Pogledavala je prema zidovima, tražeći nekakav izlaz, spas, ali ništa. Oči su joj ponovno zasuzile. Pitala se s čime je zaslužila ovo, zašto, zašto nije mogla živjeti bez njega, zašto traje to godinama, zašto je baš nju odabrao. Pitala se uvijek sto pitanja, ali odgovora nikada nije našla. Umorna je bila od svega. Kapljice znoja sa čela klizile su joj u oči i bile su pomiješane sa suzama. Zapekle su je oči. On se okrenuo i u rukama je imao ključ.
"Napokon!" pomislila je.
No, pustio ju je iz okova. Dočekala se na noge, ali kako ju je izudarao sa čekićem po gležnjevima, odmah je pala uz vrisak. Ovo ju je najviše boljelo i morala je ispustiti nekakav glas, nije mogla više kontrolirati.
"Hoćeš me ubiti? Ubi me više, ne mogu!" vrištala je na njega. Sve ono što je skupljala u sebi, snagu i mir, puklo je i sav bijes je izlazio iz nje. Htjela je sve okončati.
"Zar misliš da će to tako lako biti?" ponovno se nasmijao "ja moram uživati. Tu sam bitan ja, a ne ti."
Naravno da je bio bitan On. Da je drugačija stvar, vjeruje kako do ovoga ne bi dolazilo, vjeruje kako bi bila kao i svi ostali ljudi. Kako bi uživala u svome životu, ne bi se osvrtala na grozne događaje u životu, bila bi ispunjena radošću i pozitivom, ali On je bio kriv. Pomislila je na Lea, kako bi voljela da ga u tom trenutku vidi, da barem neku snagu skupi jer je osjećala da ju i zadnji atom snage napušta i da će joj se odvojiti duša od tijela. Povukao ju je za kosu i natjerao da se ustane, ali nije mogla. Bol u gležnjevima bila je jača, i vukla ju je prema dolje. Ponovio je par puta, ali kada je shvatio da neće moći ispuniti svoju zamisao, stao joj je nogama na bolna mjesta. Potom joj je sa škarama zarezao ušnu resicu. Čudila se i sama kako nije pala u nesvijest od svih bolova.
"Jača sam, znaš!" arogatno mu je rekla.
Stao je i pogledao ju je. Sada, u tom trenutku, kao da mu je vidjela u očima zbunjenost i divljenje. Zbunjenost jer još nije gotova cijela, a divljenje jer se može još uvijek iživljavati nad njome, kao da je igračka. Potom je izvadio nekakvu šipku sa motivom na kraju. Nije vidjela. Kraj je zagrijao na plamenu, a potom došao do nje. Sada je vidjela i počela je vrištati, a svaka žila na tijelu joj je iskočila. Slovo X imala je kao pečat na leđima.