Noćas se pjesma sama piše
I kada bi barem ona znala zadržati
Pokoje slovo, može i bez reda
Samo da lebdi s mirisom tebe
U vremenu zamrznut pečat
I ne, ne vrijedi da se sjećam
Ako život traje sada, ali opet
Pomisao da prolazi samo tren bez tebe
Traži da se zaustavi djelić onog
Što postaje uspomena
Jer ta energija koja me prožima ponekad s neba ponekad iz ponora
I ponekad ne da da dišem, a ponekad je jedini zrak kojeg imam
I znak da sam živa
Ona noćas tiho šapće i ziba me
Mirno je u mome snu
I slučajno pomislim
- U tome leži smisao svega -
Postojimo
Da bismo nekome bili svjetlo
I da bismo se provlačili po dimenzijama stvarnosti
Bacali s nevidljivih litica sna
I uranjali u mora spokoja
U mora radosti
U mora suza i grubosti
Tukli se sa svojim demonima i od njih bježali
U najsigurnije ruke svemira
Ili sklonište koje smo sami sazidali
Dok smo skupljali s poda komadiće sebe
I opet u krug se vrtjeli
Ali na kraju dana, ako prepoznaš
Nečiji sjaj u očima koji jača
Što više ga promatraš pa makar i kriomice
Da se ne primijeti
Pusti da te vodi
I reci
Reci da voliš
Ljubav
Ljubav je smisao svega
