Pišem noćas o tebi makar te ne poznajem
Tvoje su ruke široke i čvrste
Ime ti je vrijeme
Prostor ne prepoznaješ
Ima nas nekoliko koji te vidimo
Kako se vučeš preko Mjeseca
Oblačiš ga u rane i svjetlost
A Sunce okupaš
I onda lažeš, lažeš da je ljeto
Pa pustiš kišu
Tišina
I zima
U zimi je pak pretoplo
I dlanovi su ti popucali ne od hladnoće
Već od rada
Jer okrećeš oblake i gledaš pod njima
Iz kojeg bi moglo biti snijega
A ne javlja ti se nijedan
Ti si toliko nestvaran stvor
Da te ponekad zaborave
Dok čitaju i ljube se
Dok trče i smiju se
Ali ja znam da si ovdje
Najbolje znam dok se gledam
Vidim to na svojim koljenima
I na trbuhu
Vidim vrijeme ispod grudi i na bokovima
Vidim ga svugdje gdje me dotiče sunce
I osim njega jedne tople ruke
U kojima spavam
I ne mislim o vremenu
Ne mislim o svijetu
Prošlosti, budućnosti
Tu sam gdje jesam
Smijem se i ljubim
I živim
Zaista živim
O vremenu bih mogla pomisliti
Da me pošteđuje
Jer nekad se čini da se zaustavlja
Baš kada u tvojim očima
Promatram čitav svijet
I kada me poljubiš
Ja opet pomislim da vrijeme
Mora da nas voli, da smo mu simpatični
Jer ga je tako lako uhvatiti u šaku
I ne puštati
No onda kad se pokrenu satovi
Kad se vratimo na Zemlju
Samo se pogledamo i prođe dan
Zagrljeni proletimo kroz noć
Kao da stoljećima nije
Vidjela zore i svjetla
Pa mu je potrčala u zagrljaj
Znajući da pripada tu
Nekako kao ja tebi
Nekako kao ti meni
Nekako kao
Da ne mogu jedno bez drugog
