Najgora nevolja - U PRODAJI❤️

PROLOG

Matej

“Sutra s tobom neću biti, odnosi me život dalje. Ja te volim al što mogu, sudbina me na put šalje.”, trešti Sinan, a bogami trešti i iz mene dok mi glasnice pucaju od deranja koje im priuštim svako toliko.

Gledam one svoje ovčice, a i onog jebenog ovna koji svako malo zaskoči na jednu od njih pa se osmjehnem dok kroz prste vrtim onaj papirić u koji sam smjestio duhan. Nije to bilo kakav duhan, to je duhan mog pokojnog pradida koji je dodao neku jebenu aromu uvjeren kako će time privući, a i okrenuti masu ženski, a tako je i bilo. Nije bilo mlade u ovom selu koja nije skinula gaće i pradidu pokazala svoju stražnjicu. Sve su one bile njegove, a on je kao pravi Don Juan sve ih lijepo uslužio. Milijun puta je znao reći:  “Moj sinko nije od sapuna da će se izlizat, a bogami nema ni brojčanik da bilježi ulazak i izlazak. Sve su to lipi pupoljci koje triba volit, njegovat i zalivat da ne uvenu, a ko san ja da to ne uradin”. I dan danas se osmjehnem, jer ako sam išta naslijedio od njega to je taj istančani njuh za žene i taj jebeni aromatični duhan koji i dalje obara sve pred sobom.

Ispružim se po onoj vlažnoj travi dok u desnoj ruci držim papirić koji čeka samo da ga moj jezik obradi. Lagano isplazim isti pa po onoj ravnoj crti povučem njih i jednom rukom završim cigaru. Znam da se žene lože na taj moj pothvat, jer koji baja u selu može to što može Matej? Spustim glavu ostavljajući onu finu aromu da mi nosnice napaja nakon što sam ju pripalio, gledajući u ovo predivno vedro nebo. Pratim te lijepe plave oblake koji putuju nebom podsjećajući me na mene samog. Otkako znam za sebe uvijek sam bio naročit, a pomalo i zajeban što me dovodi do još jedne pradidove vrline. Mater mi je toliko puta znala reći kako sam isti moj Jozo, ali bih se svaki put osmjehnuo na to, jer gdje ćeš veće časti od toga.

Svi moji vršnjaci iz sela teže nekim pizdarijama, nekim sranjima modernim, skupim autima, “profinjenim” ženama, ma dobro da i klasičnu glazbu ne slušaju. Momentalno okrenem očima, jer koja je jebena čar tog urlikanja i zavijanja, a kurca ga ne razumiješ. Uz našeg Sinana, Šabana koji u dušu diraju oni našli slušati neka revala od kojih mi se ni ovce ne praše, a kamo li živ čovjek. Premotam onaj radiotranzistor koji još svira na jebene kazete, jer nema bolje stvari od toga pa premotam na Džeja i dalje sve to obavljajući u ležećem položaju dok onaj ludi ovan nasrće na ovčicu, a ja zadovoljno trljam ruke, jer bit će janjaca, a bogami i sira.

“Sad ostani i ne idi, jer znam da ćeš da zažališ, kad kažeš kraj, a tako ne misliš.”, zapjevam iz sveg glasa da i onaj ludi ovan nekako ubrza tempo pa mi je ovčica jebena i prije vremena. “Izvini brajo, jebaji ga odnilo me.”, još mu i doviknem dok povlačim novi dim i smještam ga duboko u pluća uživajući u tom jebenom aromatičnom nikotinu koji se širi mojim tijelom.

Svojevremeno sam ga čak i žvakao. Mislim i dalje to radim, jer ponekad imam osjećaj koliko god ga pušio, a bogami pušim ga na tone da mi je uvijek malo. Ljudi kupuju ona ljepljiva sranja i žvaču to, a da nisu ni svjesni kakav je gušt žvakati duhan i pomalo pljuckati onaj višak sline kroz zube.

Misli mi prekine telefon na kojem svijetli materino ime.

“Alo.”, javim se iako ne znam kud se i ona ranije dizala.

“Di si Matej sine? Tražila san te u krevetu, a tebe nema. Šest sati je izjutra.”, nabraja ona i nabraja dok se ja samo smješkam.

Da me imalo zna, znala bi da ne volim bespotrebna izležavanja. Da ne volim jutra provoditi u kući i da zoru svaku dočekam na livadi uz tranzistor, cigaru i ovce. U mojih trideset godina ona još to nije naučila, ali nije joj za zamjeriti, jer ona je jednostavno takva. Je mi mater i volim ju najviše na svijetu, ali pamti kraće od jebene gliste, a glista pamti pet sekundi.

“Na polju.”

“Pa sir triba napravit. Neće se sam uradit odnia te đava.”

Smijem se na sav glas dok povlačim novi dim.